gototopgototop

Fra Damir Pavić: Nedjeljna razmišljanja

Obiteljska kateheza s Marijom

Duhovna obnova

Vojska Bezgrešne na Brestovskom

Kolumne

Kolumne: fra Ivo Pavić
Kolumne: Marija Trogrlić
Kolumne: dr. Boris Adašević
Kolumne: Saša Jarmanović

Molitve

Biciklistički klub "Sveti Franjo" Brestovsko

Krivim crtama piše pravo Ispis E-mail
Autor: Saša Jarmanović   
12. ožujka 2013.

Prvotno želim pozdraviti osnivanje župne stranice koja progovara o aktualnim životnim temama, osvijetljenim istinom Isusa Krista. Godio mi je župnikov poziv da počnem pisati, no odmah sam se našao u problemu, pitajući se o čemu bih uopće pisao…

U razgovoru s fra Damirom pronađena je nit vodilja kojom bi kolumna trebala biti protkana, no ja sam se u ovome prvome pisanju namjerio čitateljima pobliže predstaviti.

Zovem se Saša. To je ime koje nećete naći u Katoličkom kalendaru, ma kako ga brižno iščitavali. Naime, dobio sam ga u vrijeme kada su u modi bila ruska imena, sada već prilično davne 1978. godine. Otac je bio tadašnji milicionar, pa ne čudi što se priklonio "ruskofilskom" trendu davanja imena.

Na zidu je čitavoga djetinjstva visjela Titova slika, a majka je nastojala da njezin sin prijateljuje s knjigama, pa su ih police bile pune. Mnoge od tih knjiga bile su poučne enciklopedije, no bilo je i onih (vjerojatno su ih dobili roditelji na poslu), koje su veličale, prozom i u stihovima, partizanske pobjede. Uz takvu sam literaturu rastao, fasciniran ratnim junaštvima Save Kovačevića, Desanke Šakić i drugih inih "junaka".

Roditelji, mada su potjecali iz katoličkih obitelji, nikada nisu crkveno vjenčani, te su se u mojoj četvrtoj godini razveli. Oboje su u načelu dobri ljudi. Majka, s kojom sam ostao, nikada nije dala niti jednu "zucnuti" kontra oca. "Što se zbilo među nama, naša je stvar" - govorila bi.

Odgajan sam uz obilje majčine ljubavi, no sakramentalni život bio mi je dalek. Otac je otišao, a ona slika na zidu je ostala, kao bedem između moje obitelji i Crkve. Nedjeljom bih otišao na misu samo kada bih posjetio babu na selu. Možda je već tu, a da nisam bio niti svjestan, posađena klica vjere u moju osobu. Kršten sam kada su mi bile četiri godine. To se dogodilo po noći - kako ćaća ne bi imao problema na poslu. Crkvu u rodnome gradu za djetinjstva nisam posjetio. Za župni vjeronauk nisam niti znao da postoji.

Ipak, sjećam se doručaka s mamom petkom, kada bi dotrčala u 10 sati na pauzu. Uvijek je to bio kruh i margarin. Nije bilo mesa, mada mi nikada nije objašnjeno zašto. Vjerojatno su i takvi detalji bili bitni za formiranje vlastitih stavova, jer ih se inače ne bi sjećao. Možda su baš oni bušili rupe u bedemima jednoumlja, kako bi božansko svjetlo obasjalo naše živote.

Rastao sam tako "krizman" pionirskom petokrakom i zakletvom drugu Titu, a onda se dogodilo nešto što mijenja živote ne samo tada živih, nego i umrlih, pa i onih koji će se roditi. Počeo je rat. Zločinci iz knjiga uz koje sam rastao postali su heroji, a sliku na zidu našega maloga stana poželjno je bilo ukloniti, ali nisam mogao. Naime, izbjegli smo iz svojih domova.

Netko je rekao kako Bog krivim crtama piše pravo, a ja mogu posvjedočiti kako je doista tako. Rat je donio oskudicu, jad, siromaštvo i sve ono zbog čega ljudi toliko mole za mir. No, u naše izbjegličke domove, tiho, šapatom, uselila se molitva. Ljudi koji nisu mogli računati na bilo čiju pomoć na zemlji, pogledali su prema nebesima.

Svi smo počeli na večer, predvođeni starijima, moliti krunicu, a odlazak na misu bio je obveza i želja. To je bio period kada kao srednjoškolac počinjem promišljati o Bogu, paklu, raju, grijehu, zlu… Tada, razgovori s prijateljima o nadnaravnom, bivaju moji prvi sati vjeronauka. Dosta toga još je bilo u magli, daleko i nejasno, ali sada znam kako mi je već tada Bog prišao jako blizu.

U uvjetima koji su bili daleko od idealnih, uspijevam završiti srednju školu, a onda odlazim u Mostar, kako bih se s većinom svojih kolega upisao na nekakav, bilo koji fakultet. Za prijemne ispite se nisam spremao, veze nisam imao, te i ne čudi što na Pravni fakultet nisam primljen. Počeo sam pohađati predavanja na Agronomskom fakultetu. Nisam bio zainteresiran. Onda sam čuo za nekakav Teološki institut. Idem vidjeti, probati. Predavanje jednom, drugi puta… Ostanem mjesec, dva…

Sada sam već sam deset godina vjeroučitelj u jednoj mostarskoj školi, sretan što radim ovaj posao i ne znam bi li me i jedan drugi ovako usrećio.


Moja mama je ostala onako dobra žena, predana odgoju i naobrazbi svoga sina. Bilo mi je žao što njena dobrota nije okrunjena sakramentalnim životom, jer svako dobro, ma koliko veliko bilo u ljudskim očima, bez Krista nema smisla. No, sada sam znao moliti i jasno mi je bilo gdje pomoć potražiti. Molio sam iskreno za svoju mamu… Najednom, prije par godina, ni sam ne znam kojim povodom i zašto, mama je počela redovito ići na nedjeljne mise. Ne samo to! Predbožićne zornice postale su joj radost, a trenutno je član Pastoralnog vijeća u župi gdje živi.

Kada sam završio fakultet i kada su se prijatelji i prijateljice iz studentskih dana razišli, osjetio sam potrebu zasnovati obitelj. Bio sam sit samačkoga života, a i radost noćnih izlazaka je nestala. Želio sam radosti i tuge s nekim podijeliti. Molio sam za milost kako bih sreo onu koju mi je Gospod namijenio. Danas sam ponosan suprug, za mene najljepše žene na svijetu i otac prekrasnog dječaka Petra Šimuna, a moja obitelj je hridina na kojoj se odmaram kada me umore nasrtaji valova života.

Svojim rastom u vjeri kroz godine rada i studiranja, rastom koji nadam se još traje, potruditi ću se protkati neke od sljedećih tekstova, a gornje retke sam napisao kao svjedočanstvo Božje jakosti i providnosti. Želim posvjedočiti kolika je Gospodinova želja da nas privuče k sebi, te koliko su, na oko male stvari, u životu jako bitne. Nevjerojatna je jakost molitve i njen učinak na naše živote, a još su blistaviji blagoslovi koji s molitvom dolaze.

Nadam se kako je razvidno iz ovoga teksta koliko pogubno može biti za naše spasenje sve što onako neobvezno slušamo, gledamo. Kako nas samo zarobljavaju kletve, zakletve, sve olako izrečene riječi. Opasni su idoli, lažni uzori, vođe, svi oni lažni bogovi koje nam državni ustroji i mediji uvijek nameću.

Ipak, dragi moji prijatelji, s Kristom se ne treba ničega bojati. Uzmimo Ga za svoga zaštitnika, pa ćemo i živeći i umirući biti uvijek pobjednici.

Pozdrav u Kristu!

 
Povezani članci :

» Razmišljanje o Karizmatskom pokretu

Ono o čemu bih želio progovoriti ovoga puta u ovom, nadam se ne predugome tekstu, jest Katolički karizmatski pokret. Kao katolik zamjećujem kako je ovo područje ono koje mnoge ljude zbunjuje, ostavlja u nedoumici... Što misliti o molitvama za...

» Sotonizam na sceni

Postoji izreka: "KAŽI MI ŠTO ČITAŠ, REĆI ĆU TI TKO SI." Danas, kada ljudi čitaju sve manje, a sve više vremena provode pred računarima, televizorima i sa slušalicama u ušima, ovu izreku dalo bi se vremenu prilagoditi, te donekle...

» Ajmooooo!

Kako sam već pisao u jednome od prijašnjih tekstova na ovoj web-stranici, već 10 godina sam vjeroučitelj u jednoj mostarskoj Osnovnoj školi. Nadam se kako čitatelj ne će shvatiti pogrješno ako o sebi napišem kako sam u tih 10 godina bio...

» bogovi na daljinski

Sjećam se trenutaka iz djetinjstva kada smo brali ljeljke, natjecali se čije su sanjke brže, tko dalje može baciti kamen, dulje roniti u Stupi na rijeci Tribiji... Bilo je to vrijeme kada su nam stariji davali odgovornu zadaću nošenja...

Hvaljen Isus i Marija!

Poštovani posjetitelji,

dobro došli na službenu stranicu Župe Rođenja BDM Brestovsko.

Ovim putem našim župljanima i svim ljudima dobre volje želimo približiti život naše župne zajednice, prenositi poruku Evanđelja i posredovati kršćanske vrednote.

Mir i dobro!

Cjelodnevno klanjanje

Samostan Svete Klare

Klarise na Brestovskom

Poveznice

Duhovna poezija

Katekizam Katoličke Crkve

Pregled članaka

Svetac mjeseca

Svetac mjeseca


Katolički kalendar

Katolički kalendar 2016.

Najčitanije

Najnoviji prilozi

Foto albumi

Klikni za foto albume

2012-2016 © Župa Rođenja Blažene Djevice Marije - Brestovsko