(Iskreno pismo "djevojke koja voli djevojke" ili prikrivena homoseksualna propaganda?)

Neki smo dan na portalu dnevno.hr (četvrtak, 30. svibnja 2013. u 10:13) pročitali na prvi pogled iskreno, spontano, privatno pismo jedne djevojke koja voli djevojke. Potpisuje se sa "Slomljena". Potiče na iskren, spontan odgovor. Pa ipak. Nešto je u tom pismu čudno, neobično, nešto izaziva nelagodu. Što je to? Pokušajmo analizirati točku po točku i pogledajmo je li to tako iskreno, spontano i privatno kao što izgleda na prvi pogled.

A. Iskreno spontano privatno pismo ili prikrivena LGTBIQ propaganda?

Kome se "Slomljena" obraća? Redom: javnosti, dostojanstvenicima Katoličke crkve i hrvatskoj zakonodavnoj vlasti, sugrađanima, čitateljima pa i onim homofobnima, vjerskim fanaticima, svećenicima, učenim ljudima, dragim roditeljima, homofobnim roditeljima. Vrlo široka lepeza.  

1.   Prvo se obraća javnosti, dostojanstvenicima Katoličke crkve i hrvatskoj zakonodavnoj vlasti. Živi u "pomalo zaboravljenom dijelu Hrvatske". Nadjeva si ime "Slomljena". Piše iz perspektive "djevojke koja voli djevojku". Voli je i neće se objašnjavati (ali traži objašnjenje od onih koji se s njom ne slažu i optužuje ih). Tko je kriv što je ona slomljena? To su
a.  "okruženje" (taj zaboravljeni - ili možda zabiti i retrogradni? - dio Hrvatske),
b.  "uvriježena mišljenja sunarodnjaka" (Hrvata?),
c.  "vlada koja njome (Slomljenom) upravlja" (koliko znamo, vlade ne upravljaju osobama nego državama)
d.   "i religija u kojoj sam odgojena" (iz priloženog se može pretpostaviti da je to katoličanstvo).
Ministar Jovanović odmah bi rekao: "Sram vas bilo!"
"Slomljena" vjeruje da "trenutačno u našoj državi nema mjesta ni vremena za ovakve poput mene". Što se mjesta i vremena tiče, svake godine se organiziraju gay-parade… A ima i novaca. Iz državnog proračuna. Za nevladine udruge koje plaća Vlada.

2.   Drugo, obraća se sugrađanima, pokazuje socijalnu osjetljivost i ukazuje na društvene probleme, ali odmah nadovezuje svoju osobnu bol:
a.    "Previše nezaposlenih, previše gladnih, bolesnih… Sugrađani, previše je nesretnih"
b.    "No meni se ne čekaju pravi trenuci, sada me boli i sada vam pišem…"
Njezina je bol važnija od nezaposlenih, gladnih, bolesnih, nesretnih, i ona ne može čekati.

3.   Treće, opisuje svoju obiteljsku situaciju kako bi pokazala da ni u čemu nije drugačija od drugih, kako bi dokazala da društveni okoliš nije imao utjecaja na njezin drugačiji emocionalni razvoj: "U životu sam imala što sam željela, odgojena u mirnoj, velikoj obitelji, financijski stabilnoj, išla u normalnu osnovnu školu, imala nekolicinu pravih prijatelja, hvatala guštere po dvorištu, išla na more, smijala se i plakala, ni po čemu različita od ostale djece…" Prava idila. Jedna razlika ipak postoji: ona je "gay" i to je u srednjoj školi priznala svojoj majci.

4.   Četvrto, sada se obraća čitateljima, pa i onim homofobnima, a tko su oni, to bi nam ona trebala objasniti. Govori o svojim neprospavanim noćima oblivenim suzama. Tko ne bi bio ganut? Nije željela i sada ne želi biti "gay". Tko ne bi bio ganut? Pita se "zašto je baš mene dopala da prokleta ceduljica na rođenju?" – čime vrlo rafinirano želi reći da je homoseksualnost prirođena, što znanost poriče.

5.   Peto, sada se obraća vjerskim fanaticima (?), svećenicima, učenim ljudima. Izaziva ih. Priznaje da je noćima plakala i molila Gospodina (kojega?) što da radi. "Recite mi, vjerski fanatici, svećenici, učeni ljudi… ŠTO DA RADIM? Kako da pregrizem to što osjećam? Kako da se pravim, kako da lažem sama sebi? No, hajde! Recite mi način da zavaram sebe i svoje osjećaje. Ne možete, zar ne? Jer ga nema!" Vrlo patetično, praćeno tvrdnjama da nema načina da se ti osjećaji promijene, što je opet netočno. To joj mogu reći učeni ljudi u koje, izgleda, nema povjerenja.

6.   Šesto, tvrdi da je sve pokušala, ali ne ide. Je li pokušala reparativnu psihoterapiju ili se obraćala dobrodušnim svećenicima koji o toj problematici nemaju pojma, pa je bila razočarana? Ili samo svojim LGTBIQ prijateljima? Ili je sve to samo dobro smišljena namještaljka, možda prepisana i prevedena s međunarodnih LGTBIQ portala? Dalje vrlo uspješno i emotivno opisuje svoju borbu i osjećaje prema ljubljenoj djevojci. Vrlo dirljivo.

7.   Sedmo, obraća se čitateljima, tvrdi da ne zna zašto je "gay" i da bi željela biti kao i oni. "Zaljubiti se u nekoga dečka i s njim prošetati gradskim parkom i njega dovesti pred roditelje. Ali ne mogu, ne mogu protiv sebe". Jako dirljivo. Ako želiš taj način života, ako ne možeš sama, traži stručnu pomoć.

8.   Osmo: opet se obraća čitateljima i moli ih da shvate da "oni" postoje. Javnost je to već odavno shvatila, homoseksualne "parade ponosa" privukle su dovoljno veliku pozornost (i neslaganje) javnosti. Nije, dakle, riječ o tome da javnost shvati da oni postoje, nego da javnost prihvati njihov način života. Dalje, opet srcedrapateljno: "Većina nas nije sretna zbog toga, većina nas i ne želi biti to, ali smo primorani prihvatiti jer moramo živjeti, mrzeći sebe - propadamo." Ovime želi naglasiti da homoseksualnost nije pitanje slobodnog izbora, nego pitanje unutarnjeg pritiska, što je apsolutno točno. Govori o tome da mrzi samu sebe. To je teško čuti, ali i za to ima lijeka.

9.   Deveto: Dalje opisuje razočaranje svoje majke kada je saznala da joj je kćer lezbijka… Isto tako tvrdi da si majka sada "ne može oprostiti" što je godinama govorila ružne stvari "o njima". Poruka čitatelju: majka je kriva što je ružno govorila "o njima", što nije shvatila da "ih" treba podržati… U Crkvi učimo voljeti sebe takvi kakvi jesmo, ali učimo isto tako ne voljeti grijeh koji činimo. Toga se valjda držala i njezina majka. Možda je trebala kod kuće biti napredna (a ne zatucana i zadrta malograđanka) pa govoriti o ljepotama i prednostima homoseksualnog života?

10. Deseto, sada se obraća "dragim roditeljima" i poziva ih na ispit savjesti: "Koliko ste puta pljuvali po osobama druge seksualne orijentacije pred svojom djecom? Lažite sebi pa recite da sam ja jedini ovakav primjer. Samo se zapitajte koliko je suza pustilo vaše dijete u svojoj sobi dok ste vi imali homofobne govore ne znajući kojoj seksualnoj orijentaciji pripada vaše dijete? Nemate pojma. Ne znate i ne možete znati dok vam to isto dijete ne kaže…" Zar misli da su baš svi roditelji slijepi? Dalje: "U dubini sam propadala jer nisam znala kome i kako reći da sam drugačija. I onda gledam po TV-u i slušam u svojoj okolini kako nas mrzite i mislim u sebi: Pa hej! To je u redu, i ja mrzim samu sebe! Ne shvaćate koliko je to tužno, kako je to bolno…" Nikome ne pada na pamet da je ona jedina, ali znamo da ih u Hrvatskoj baš i nema toliko, što se vidi na "paradama". Navodi vrlo važan izraz "seksualna orijentacija" (koji bi svakako trebao biti prihvaćen od široke javnosti da bi Slomljena i njezino društvo manje trpjeli)… Ovdje do izražaja dolazi još jedan element LGTBIQ propagande: OKOLINA je kriva što homoseksualne osobe nisu sposobne voljeti sebe. Nije li to možda SAVJEST koja im govori da ono što rade nije u redu?

11. Jedanaesto, sada se obraća svećenicima. Tvrdi da je vjernik, da nikome ne želi zlo, da nikome nije nanijela zlo, da voli nevino i istinski, da se moli svim srcem… (NB 1. Postoji li živ čovjek koji nikome nije nanio zlo? NB 2. Koji su to kriteriji po kojima se određuje voli li netko nevino i istinski?) a onda ih napada i izaziva, dok vlastite riječi smatra nepristranima i biblijskima, sumnja u to da su oni pravi svećenici i pravi Božji izbor (!?!?!): "Koliko od vas može reći na svome oltaru ovako nešto nepristrano, ovako nešto 'biblijski'!? Koliko od vas je pravih svećenika? Koliko od vas je pravi Božji izbor? Hajde, pokažite se na svetim misama!" Ups! Je li "Slomljena" doista tako slomljena?

12. Dvanaesto, najavljuje da će reći "nešto nepristrano" jer to svećenici navodno žele (?), a zapravo napada "tu njihovu knjigu", indirektno ih optužuje da su krivi zbog "nemoralnih žena i trudnih udavača u bijelome". "Ja mislim da je u redu što nam ne dopuštate brak. To je zapisano negdje u toj vašoj knjizi i vi se toga držite (šteta što se ne držite svega napisanoga, bilo bi manje nemoralnih žena, manje trudnih udavača u bijelome)! Ja zaista mislim da je to u redu!" Bravo, Slomljena, tu se vidi da uopće nisi slomljena nego jako jako borbena! Gađala si u sridu, ali se bojim da je ispalo uništa…

13. Trinaesto, još uvijek se obraća svećenicima i kaže: "Ne mislim da je u redu da nam branite civilni brak. Nemate ništa s tim. Zašto onda skupljate te smiješne potpise? Protiv koga se borite? Što branite? Vjerujete li istinski u to za što se zalažete ili ste samo rob svome zanimanju?" Potpuno je pomiješala lončiće, jer nisu svećenici skupljali potpise niti u Hrvatskoj ima preko 700.000 svećenika. Pomiješala je lončiće, jer se potpisi ne bore ni protiv koga nego ZA nešto. Vrijeđa 700.000 građana čije potpise smatra "smiješnima", da ne ulazimo u druge detalje njezinih riječi koji su presmiješni. Ropstvo? Možda su LGTBIQ aktivisti robovi svojeg "zanimanja" a ne mogu izaći iz njega jer ih udruge drže pod pritiskom? To je bilo viđeno u mnogim situacijama kada su se bivši homoseksualci pokušali približiti tim krugovima…

14. Četrnaesto, moli za dopuštenje "da uđemo u te vijećnice i na trenutak budemo sretni sa svojim životnim partnerom. S tim nikoga ne vrijeđamo, nikoga ne sputavamo. Vi ne znate što mi osjećamo i ne znam kako se usuđujete onda naše osjećaje osporavati! Mi isto tako nismo osjetili ljubav prema Bogu koju vi jeste tijekom vašeg poziva pa je ne osporavamo. Uostalom, u vašoj knjizi piše - blago onima koji ne vide, a vjeruju." Zanimljivo je da traži samo "trenutak" sreće sa svojim životnim partnerom. To je jako blizu istine jer su proučavanja pokazala da su homoseksualne veze neusporedivo labilnije i kratkotrajnije od heteroseksualnih. Misli da nikoga ne vrijeđa ako homoseksualni partneri sklapaju "brak". Ne slažem se, vrijeđa zdrav razum. Poziva se na "osjećaje". Nitko ne osporava njezine osjećaje, samo što državne institucije ne reguliraju pitanja osjećaja svojih građana. Osjećaji nisu predmet zakonodavstva. "Slomljena" priča o ljubavi prema Bogu, o svećeničkom pozivu, o tome što je netko pritom osjetio. To nije predmet građanskog zakona. Čovjek bi joj odgovorio njezinim vlastitim riječima: "Nemate ništa s tim!" Ovaj odlomak završava biblijskim citatom koji mi je jako teško uklopiti u ovaj kontekst. (Možda je LGTBIQ aktivist/ica koji je sročio/la ovo pismo pobrkao/la odlomke koje je kopirao/la i preveo/la…)

15. Petnaesto, za kraj, opet se obraća "homofobnim roditeljima" koji bi se trebali suzdržati "od homofobnih govora pred svojom djecom". "Slomljena" bi plesala od sreće "kada bi samo jedna osoba koja nas ne podržava izraz 'pederi' zamijenila s 'homoseksualci'". Želje su doista skromne, ali zar to nešto mijenja u meritumu stvari? "Kada bi samo jedan svećenik na oltaru rekao kako mi nismo loši ljudi, ponovno bih išla na misu." Pardon, ali ja joj ne vjerujem. Mnogi su svećenici to rekli, a na oltarima se baš puno i ne priča o homoseksualnosti. Ako se o tome i govori, ne kaže se da su homoseksualne osobe loši ljudi, nego da je ono što čine loše. Crkveni nauk razlikuje dostojanstvo ljudske osobe od njezinog nedostojnog ponašanja. Čini se da dugo nije bila u crkvi.

16. Šesnaesto, slijedi zaključni poučak: "Zapamtite – nije sramota promijeniti mišljenje, nije sramota promijeniti stavove, sramota je mrziti." Ovime se sve ljude koji se ne slažu s njezinim stavovima naziva mrziteljima. Opet se miješaju lončići. Mišljenje i stavovi su nešto što proizlazi iz razuma, a mržnja je emocija. Preporuča se kurs iz filozofije i logike.

17. Sedamnaesto, upozorenje roditeljima vjernicima i prijetnja prokletstvom koje će se u budućnosti obrušiti na one koji se ne promijene: "Dragi roditelji, vjernici, nemojte da o vama čitaju vaši unuci u udžbenicima iz povijesti za nekoliko desetljeća i da se zgražaju nad ovime što radite." Što to oni rade? Potpisuju da je brak zajednica žene i muškarca. A što se udžbenika iz povijesti tiče, u njima se zbilja nađe sve i svašta. Preporučam usporedbu udžbenika iz povijesti koji se koriste u Vukovaru u srpskim i u hrvatskim školama. Preporučam i usporedbu udžbenika iz povijesti koji se koriste u Bosni i Hercegovini – kod Bošnjaka, kod Srba, kod Hrvata.

18. Osamnaesto, opet prikrivena prijetnja i klasična manipulacija poznata u krugovima LGTBIQ aktivista, a to je izjednačavanje borbe za prava homoseksualaca s borbom za prava žena i crnaca: "Nemojte da vas žale kao što mi danas žalimo protivnike jednakih prava žena i crnaca. U konačnici, nemojte da vas se vaša djeca srame jer, vjerujte mi, nema gore nesreće! Učite ih voljeti i učite ih prihvaćati!" (Ovo me opet podsjeća na Jovanovićevu omiljenu rečenicu: "Sram ih bilo!") "Slomljena" spominje žaljenje i stid. Ma tko to žali ljude koji su se odupirali pravima crnaca i pravima žena? Dvojbena je i neizrečena pretpostavka da je spol društvena kategorija kao i rasa. Rasa je društvena kategorija koja je u nekim, ali ne u svim kulturama povezana s bojom kože. Spol je naprotiv biološka kategorija koja nadilazi kulturu. Neuvijeno rečeno: nema kulture u kojoj muškarci rađaju djecu ili žene oplođuju svoje muževe. Osim ovoga, razlika između spolova i brak između muškarca i žene u svakoj su kulturi činjenica. Pravi smisao uspoređivanja s "rasom" sastoji se u tome, da se zagovornike tradicionalnog braka "raskrinka" kao netolerantne malograđane. Homoseksualni aktivisti vole svaku osobu koja misli drugačije nazivati rasistom.

To su sve redom optužbe na račun neistomišljenika. Pokušaj da se ljudima nametne osjećaj krivnje. Nakon što je izvrijeđala sve redom i svima podijelila lekcije, "Slomljena" svoje pismo potpisuje "s poštovanjem". Opla.

Zaključak: ovo pismo sadrži SVE elemente koji se preporučaju u strategiji LGTBIQ marketinga. Ovo nije privatno iskreno pismo jedne slomljene djevojke (iako sadrži elemente nečijeg/nečijih života) nego prikrivena LGTBIQ propaganda.

B. Metode LGTB marketinga

Kada se bolje pročita, ovo pismo sadrži strategiju manipulacije koja je profesionalno razrađena i provođena u SAD prije nekih 25 godina, i koja je u SAD bila jako uspješna. Marshall Kirk i Hunter Madsen napisali su 1988. god. "Homoseksualni manifest" koji izlaže opširnu strategiju u tri faze, brižno proračunatu PR propagandu koja će "desenzibilizirati, izmanipulirati i preobratiti" američku javnost. Cilj je bio zakonski kodificirati homoseksualno ponašanje kao nečije "pravo", nametnuti prihvaćanje homoseksualne kulture, ušutkati oporbu i u konačnici promijeniti svjetonazor američkog društva.

Desenzibilizacija nije otvoreno prisiljavanje, nego skriveno pripremanje pristanka kroz re-strukturiranje svijesti. Manipulacija je psihološki terorizam koji ima za cilj spriječiti svako jasno formuliranje ili podržavanje drugačijeg mišljenja. Preobraćanje ima za cilj preusmjeriti osjećaje, razmišljanje i volju prosječnog građanina uz pomoć strateški planiranog psihološkog napada.

Homoseksualni pokret na tržištu ideja često se koristi negativnim etiketiranjem: "oni drugi" su pobožni licemjeri, homofobi, heteroseksisti, neznalice, mrzitelji, netolerantni. Stavlja ih se u istu ladicu s rasistima, nacistima, seksistima, elitistima i drugim "…istima". To je kao kod kineskog mučenja kapljicom vode: privatna stajališta ili uvjerenja ne mijenjaju se uz pomoć brutalnog nasilja, nego se minimalni javni društveni pristanak iznuđuje uz pomoć vode koja teče kap po kap. Psihološkim sredstvima želi se postići promjena društvenog stava prema homoseksualnosti, i to tako da se najprije stvori stanje "društvene disonance". Postojeća disonanca stvara pritisak koji teži njezinom smanjivanju. Taj pritisak vodi do mijenjanja ponašanja i do oblikovanja novih stajališta. Optužba za homofobiju lijepi se svima koji javno izražavaju konkurentne ideje. Ovdje je kompleksnost posebno učinkovita: po definiciji, fobija je neprirodan strah kome se pridodaje cijeli mehanizam "…ist"-etiketa. Snaga iznuđivanja ove taktike je tim veća, što se ona često povezuje s idejom da se većina homofoba služi paravanom protu-homoseksualnih stavova da bi prikrili vlastite homoseksualne osjećaje.
Godine 1989. pokret za prava homoseksualaca objavio je dvije strategije o tome, kako se homoseksualno ponašanje može "prodati" na posve nov način, i to kao pitanje građanskih ili ljudskih prava.

"Najprije gurnete nogu u vrata tako što se pokazujete kao vrlo sličan drugima; onda, doista tek onda – nakon što je ta jedna mala razlika (seksualna orijentacija) konačno prihvaćena – možete početi dodavati druge specifičnosti, jednu po jednu. Počinje se malim koracima, da bi se na kraju postiglo ono što u izreci uspijeva devi: nakon što je gurnula nos u šator, brzo će se uvući i cijelo tijelo". Pederasti, gender-banderi, sadomazohisti i druge manjine u homoseksualnoj zajednici s ekstremnijim "posebnostima" pritajit će se sve dok se homoseksualnost kao takva ne uvuče u šator. Isto tako, uobičajene homoseksualne prakse kao analni seks itd. nikako ne smiju biti tema. Drugim riječima: treba davati samo one informacije koje mogu biti ocijenjene kao pozitivne… da bi se povećala vjerojatnost da će korisnik ovoj ponudi dati prednost pred konkurentnim ponudama. Javnost mora prihvatiti stajalište da su homoseksualci žrtve vlastitoga stanja… Za praktične svrhe to znači da se netko "takav rađa", iako je seksualna orijentacija po mišljenju većine rezultat kompleksne interakcije genetskih datosti i djelovanja okoline u djetinjstvu i ranoj mladosti.

Homoseksualnom pokretu nije do traženja istine niti socijalne pravde, nego do moći. Borba se vodi za kontrolu javne riječi kroz marketing i tehnike uvjeravanja, da bi se postigao mjerodavan utjecaj na ono o čemu društvo razmišlja i kako o tome razmišlja. Homoseksualni aktivisti idu za tim da društvo donese odluke, a da pri tom ne primjećuje da je bilo ciljano uvjetovano da dođe do nekog zaključka, koji onda smatra vlastitim. To se dogodilo u Francuskoj gdje, prema anketama, 60% građana podupire "brak za sve". Ako su ankete točne.

C. Jedno drugo pismo

Dodajmo na kraju jedno drugo pismo. Napisala ga je jedna Amerikanka koja pozna nesreću, konfuziju i jad što homoseksualnost izaziva u ljudskom životu. Neki kažu da je jedni način da homoseksualno orijentirani ljudi nađu pravi mir i sreću u tome da jednostavno prihvate svoju homoseksualnost i "izađu iz ormara". Njezino iskustvo je pokazalo da je to pogrešna ideja.

Išla je na reparativnu terapiju na klinici u Encinu, Kalifornija, i uvidjela da je to učinkovito. Doživjela je olakšanje i iscjeljenje, dubok mir i sreću koje nije nikada prije iskusila. Poboljšanje koje je iskusila bilo je tako veliko da je dobila snažnu motivaciju da učini sve što može da promijeni mišljenje ljudi koji se agresivno protive toj vrsti terapije. Najprije se obratila Američkoj udruzi psihijatara (APA), od koje nije dobila čak niti potvrdu o primitku pisma. Onda je potražila jednu TV zvijezdu, voditeljicu jedne poznate emisije, koja je lezbijka i snažno promiče afirmaciju homoseksualnosti. Ni od nje nije dobila odgovora. Pokušala je preko njezine web stranice, ali joj je vrlo brzo bio zabranjen pristup. Zašto? Homoseksualni aktivisti ne bi smjeli biti jedini koje se sluša kada se odlučuje što je korisno i prihvatljivo u tretiranju homoseksualnosti. Oni kojima je reparativna terapija bila korisna žele da ih se čuje i uzme u obzir. Evo njezina pisma:

"Homoseksualnu privlačnost osjećam od 18-te godine i imala sam nekoliko istospolnih veza. Nakon dugotrajnog traženja, došla sam do zaključka da homoseksualnost nije ni normalna ni naravna ni zdrava.

S čisto biološkog gledišta prilično mi je jasno da naša tijela po prirodi nisu građena za spolni odnos s osobom istoga spola. Želim reći: da smo stvoreni za spolni odnos s osobom istoga spola naša bi tijela bila tako oblikovana da se možemo međusobno seksualno zadovoljiti. Kako stvari stoje, ispunjenje može biti postignuto samo na umjetan način – to znači da homoseksualni muškarci i žene moraju koristiti "neke stvari" za koje se teško može reći da su po prirodi namijenjene spolnom odnosu (na pr. anus, usta, vibrator, gumeni penisi, ruka itd… Oprostite što sam tako izravna, ali moramo biti stvarno iskreni i suočiti se sa realnošću situacije a ne uljepšavati istinu).

Činjenica je da prirodni dizajn naših tijela jasno pokazuje svrhu i namjeru, a u homoseksualnim odnosima jasno je da ne koristimo svoja tijela na način na koji su po prirodi dizajnirana. Naprotiv. Koristimo ih na neprirodan način i zato to ne može biti normalno niti zdravo. Sve što se radi protiv naravi ne može biti ispravno niti zdravo. U početku možda mislimo da se možemo "provući" čineći nešto što je protuprirodno i da je to OK, no kao sa svim drugim stvarima u prirodi, kada ih se zloupotrebljava, zanemaruje ili ne poštuje, uvijek treba platiti račun za negativne posljedice.

Netko će reći: ako to nije "prirodno", zašto onda ljudi osjećaju seksualnu privlačnost prema ljudima istoga spola? Moje istraživanje i proučavanje (a bilo ga je neizrecivo mnogo) dovelo me do čvrstog uvjerenja da je to psihološki i emocionalni poremećaj izazvan prvenstveno obiteljskim i društvenim iskustvima i utjecajima u ranom djetinjstvu, i našom nesvjesnom reakcijom na te utjecaje (što u mnogome ovisi o našoj prirođenoj osobnosti i vrsti temperamenta). To se može terapijom izliječiti ili barem umanjiti kod ljudi koji žele prihvatiti pomoć.

Već neko vrijeme idem na terapiju koja mi pomaže popraviti emocionalnu štetu koju sam doživjela u ranom djetinjstvu. Vjerujem da je to najjači razlog za homoseksualnu privlačnost koju osjećam. Svjedočim da je terapija učinkovita. Konačno počinjem osjećati da doista živim, i to prvi puta u životu. Istovremeno počinjem otkrivati ono za što vjerujem da je moje "pravo ja", "istinsko ja"… osoba kakva doista trebam biti… osoba kakva sam od početka trebala biti.

Drugim riječima, iznutra polako postajem osoba koja odražava tijelo s kojim sam rođena. Drugim riječima, moj unutarnji psihički i emocionalni spolni identitet polako se usklađuje s tjelesnim spolnim identitetom s kojim sam rođena. To dvoje sve je manje u međusobnom sukobu, polako se usklađuje i postaje jedno – žensko, izvana i iznutra. Još je nevjerojatnije da osjećam da se moje homoseksualne sklonosti umanjuju i da se počinju razvijati heteroseksualne sklonosti!

To mi je donijelo velik osjećaj slobode i mira kakav nisam nikada prije osjetila. Ne kažem da je bilo lako. Obavljen je prilično velik broj "emocionalnih kirurških zahvata" da bih došla do toga (i još ih trebam) i traži se mnogo hrabrosti, odlučnosti i volje da se kroz to prođe, ali na kraju, vjerujem da se doista isplati zbog olakšanja koje to u konačnici donosi.
Preporučam ti da o tome razmisliš. Možda vjeruješ da si proživjela neke predivne trenutke u životu, ali vjeruj mi, ako se doista otvoriš ovoj mogućnosti, najbolje tek dolazi!"

Siena, SAD

Pripremila: Lidija Paris