gototopgototop

Fra Damir Pavić: Nedjeljna razmišljanja

Obiteljska kateheza s Marijom

Duhovna obnova

Vojska Bezgrešne na Brestovskom

Kolumne

Kolumne: fra Ivo Pavić
Kolumne: Marija Trogrlić
Kolumne: dr. Boris Adašević
Kolumne: Saša Jarmanović

Molitve

Biciklistički klub "Sveti Franjo" Brestovsko

Padre Pio izložen na čašćenje Ispis E-mail
Autor: Giuseppe Nardi   
08. listopada 2013.

Dojmovi iz San Giovanni Rotondo:
zašto se gigantska nova crkva ne sviđa vjernicima

U San Giovanni Rotondo za stalno su izloženi posmrtni ostaci stigmatiziranog Padre Pia iz Pietrelcine (1887.-1968.). Vatikan je dao svoju suglasnost. U staklenom kovčegu, smještenom u posebnoj za ovu svrhu građenoj kripti novosagrađene hodočasničke crkve u San Giovanni Rotondo u južnoj Italiji, može se vidjeti balzamirano tijelo kapucina kojega je 2002. godine svetim proglasio papa Ivan Pavao II. Do sada je izlaganje tijela bilo vremenski ograničeno za posebne prigode.

Pogled na novu crkvu

Brojni hodočasnici i štovatetlji sveca, kojemu se za života pripisuju darovi pronicanja duše i bilokacije, ljuti su na odgovorne u Kapucinskom redu. Ponajprije, zbog nove hodočasničke crkve, od čijeg završetka 2004. neprestano traje žestoko protivljenje njezinoj gradnji. Drugi razlog, budući da su gvardijan samostana u San Giovanni Rotondo i provincijal pred kamerama tvrdili da će posmrtni ostaci Padre Pia ostati na njihovom starom mjestu u kripti središnje Crkve. Zbog pobune pobožnih vjernika, potrajalo je devet godina malih koraka i brojnih demantiranja, sve dok se Red konačno nije odvažio stalno izložiti tijelo u novoj crkvi.

Stari samostan

Više od 50 godina živio je Padre Pio u samostanu na Garganu

Padre Pio došao je prvi put 1916. u San Giovanni Rotondo, malo mjestašce na visoravni poluotoka Gargano u Apuliji, u dobi od 29 godina. Nekoliko kilometara zapadno od mjesta nalazio se mali samostan Reda, osnovan 1540. godine, u kojem je svetac trebao ostati do kraja svoga života. Samostanska crkva posvećena je Majci Božjoj Mariji.
Danas su ondje tri crkve koje pripadaju kapucinskom samostanu. Izravno naslonjena na staru crkvu, zbog brojnih hodočasnika koji su hrlili Padre Piu, započeta je 1956. izgradnja nove i veće crkve. Posvećena je 1959. i imala je isti patron kao i stara crkva.

Konačno, 1994. godine, na poticaj Kapucinske provincije Foggia, sagrađena je jugo-zapadno od samostana još veća, treća crkva. 2004. godine, crkva koja prima 7000 vjernika, posvećena je Padre Piu koji je kratko prije toga proglašen svetim. U kripti crkve, unatoč spomenutim protestima, pronašao je ekshumirani svetac svoje posljednje počivalište.

Ulaz u novu crkvu

Neprestana kritika nove građevine: Areligiozna megalomanija?

Žestoka kritika nove crkvene građevine traje i 10 godina nakon njezine posvete. Kritika se odnosi na arhitektonsku megalomaniju. Ona također vrijedi za zlatom obloženi strop u kripti crkve. Zlatni listići dobiveni su od zlata kojega su hodočasnici tijekom godina darovali Padre Piu i njegovim dobrotvornim institucijama. Mnogi vjernici u tome vide  suprotnost sa strogim i isposničkim životnom stilom sveca te time i nedostatak poštovanja prema njegovoj želji. Neprihvaćanje se, međutim, odnosi ponajprije na stil gradnje, kojim su arhitekt Renzo Piano i njegovi nalogodavci očito prije svega htjeli podići spomenik, ali time je dalekosežno promašen svaki vjerski osjećaj.

Dolazimo li s istočne strane posreduju nam najrazličitije dimenzije i stilski pravci, pri pogledu na novu hodočasničku crkvu i ogromni slobodni prostor ispred nje, iritirajući kontrast nasuprot malog, skomnog samostana, zajedno sa starom crkvom, na način kao da bi nepovezano i u međusobnom neskladu jedna pored druge stajale posve različite svari.
Nova crkva od Renza Piana posreduje dojam gigantomanije bez crkvene utemeljenosti, zbog čega niti može na nekoga ostaviti dojam, a kamoli nekoga očarati. Na slobodnom prostoru ispred crkve ističe se gigantski bijeli betonski križ. Na samoj crkvenoj građevini ne mogu se primijetiti nikakvi religiozni simboli. Promatrač pokušava odgonetnuti, na što ga podsjeća cijeli kompleks zgrade pred njegovim očima. Jedino je sigurno, da ništa ne podsjeća na crkvu, pogotovu ne na katoličku. Radi li se o parking zgradi, višenamjenskoj dvorani, supermarketu u stilu letećeg tanjura? Oblik svemirskog broda još više je pojačan ulaznim vratima, koja se otvaraju na tri mjesta poput garažnih pokretnih vrata. Nemogućnost utvrđivanja svrhe same zgrade po vanjštini, nastavlja se također u njezinoj unutrašnjosti. Prema nacrtima oca Gerarda Saldutta (god. 1943.), odgovornog ispred Kapucinskog reda za gradnju nove crkve, govorio je arhitekt Renzo Piano već 1991. o stvaranju jednog "magičnog mjesta". Što bi na novoj crkvi trebalo biti "magično" i čemu?

Unutrašnjost nove crkve

"Magično mjesto" izaziva ljutnju kod pobožnih hodočasnika

Nije li Piano mislio na "magiju" ljutnje? Također, ako u crkvi ulazimo sa zapada kod otvorenog glavnog portala, naime, i u najboljoj želji nije moguće odrediti da li se približavamo nekoj kulturnoj građevini, prodajnom centru ili sportskoj dvorani. Najkasnije na ovom mjestu promatrača obuzima neugodni osjećaj. Dojam se pojačava direktnim ulaskom u crkvu. Nema niti narteksa niti vjetrobrana. U ostavljenom dojmu nedorečenosti nalazimo se u unutrašnjosti dvorane. Usprkos nedostatku kršćanskih simbola, nikakvo obilježje na bilo koji način ne skreće pozornost da ulazimo u crkvu, čak ni danas neizbježni simboli pristojnog ponašanja u Božjoj kući za analfabete.

Nakon nekoliko istraživačkih pogleda, ustanovit ćemo da ni na ulaznom portalu, niti pokraj brojnih pokretnih vrata, ne postoje posude s blagoslovljenom vodom. Postavljene kutije za milodare, nalik kantama za otpatke, u izobilju postavljene uokolo, još više pojačavaju kontrast nedostatka posuda za blagoslovljenu vodu. Katolički pogled, prolazeći ogromnim prostorom duže i intenzivnije, zbunjeno zaključuje da se u crkvi ne nalazi ni svetohranište.

Vjernika se uvodi u višenamjensku dvoranu, a ne u Božju kuću. Ne treba praviti ni znak križa, ni pokleknuti, niti se očito duhovno sabrati i svoj pogled usmjeriti na Boga Stvoritelja i Spasitelja. Prilično izgubljen kreće se posjetitelj ogromnom dvoranom. Pred kime ćete kleknuti u dvorani bez svetohraništa? Vjernici ne trebaju klečati ni tijekom svete mise pred Gospodinom, očita je namjera arhitekta i poslodavca. Crkvene klupe nemaju klecala!


Klupe unutar nove crkve

Ni posude s blagoslovljenom vodom, niti klecala, niti svetohranište

Projekt je odobren od strane Vatikana, kao što rado ističu kapucini. Odobrio ga je mons. Crispino Valenziano, liturgijski savjetnik u Vatikanu. Već 1994. on se izričito izjasnio za crkvu bez klecala i križ bez korpusa. Sve to pozivajući se na navodne postkoncilske liturgijske odredbe, kojih u stvarnosti nikada nije ni bilo. Prema izvornom projektu više godina sa stropa je stvarno visio predimenzionirano stilizirani križ bez korpusa. Protesti su bili tako snažni da je nedavno skinut i izvješen u jednoj od dvorana u kripti. Umjsto toga netko u kapucinskom Redu imao je razumijevanja i postavio pokraj oltara klasični, veliki drveni križ s raspetim Gospodinom. Ovaj naknadno umetnuti element stvara kontrapunkt i olakšavajući pogled za izmučeno srce vjernika.

U suprotnosti s klasičnom crkvenom gradnjom, u kojoj je prezbiter uzdignut, misli se na stupnjevitu molitvu pri čemu oltar još uvijek ostaje uzdignut, budući da se uzdiže Bogu, građevina nalik dvorani iz San Giovanni Rotondo spušta se prema dolje. Od duhovnog uzlaska nastaje silazak. Ulazi se gore i silazi se dolje prema oltaru, koji se na određeni način nalazi u udubini. Onda stepenice, koje se odozdo uspinju prema oltarnom mjestu, imaju nakanu izjednačiti visinsku razliku nasuprot prednjim klupama. Na zidovima nema nikakve kršćanske ikonografije, koja je krasila crkvena zdanja od najranijih vremena. Nema postaja Križnog puta, nijednog Isusovog ni Marijinog kipa, niti prikaza svetaca.

"Križ" iz nove crkve

Apokalipsa bez proslavljenog Krista

U crkvi koja je posvećena  2004. godine, ne treba posebno ni spominjati, ne nalazi se naravno uzvišeni oltar, nego samo pučki oltar. On je sasvim ogoljen, bez križa, bez svijeća. S desne strane oltara, gledano očima promatrača, istočna strana crkve je zatvorena ogromnom staklenom površinom. Uz ambon jedini ikonografsko uređeni dio crkve. Prostor prikazuje Otkrivenje apostola Ivana. Upada u oči posebna sklonost modernih umjetnika za Apokalipsu. Vjerojatno zbog umjetničke slobode koja, u usporedbi s povijesnim biblijskim izvješćima, konačno nudi mogućnost "na vizionarski način" moći predstaviti zmajeve na manje kršćanski način. Sakralna umjetnost ipak predstavlja apokoliptično pripovijedanje uvijek s naglašenim prikazom proslavljenog Krista. Uskrsli Sudac, koji je već Pobjednik. Na vitrajima u San Giovanni Rotondo nedostaje bilo koji Isusov prikaz. Apokaliptične strahote stoje same za sebe bez pobjednika, bez stvarno odlučujuće kršćanske poruke i uvjerenja.

Ispolirani mramor ambona svijetli bjelinom, koji je naglašen nagibom u unutrašnjosti crkve usprkos njegovih začudnih dimenzija, djelo Giuliana Vangia, ne prikazuje četvoricu evanđelista, nego susret Marije Magdalene s Uskrslim. Davanje prednosti uređenju ambona, nasuprot praznine u ostalim segmentima, posreduje općenito prenaglašavanje riječi u službi Božjoj, onako kako je kod protestanata, dok oltar i prostor iza njega djeluju kao neupadljivo sporedni prostor.

Novi "križ" u novoj crkvi

Ezoterijske strategije i masonski simboli?

U arhitektovom službenom opisu i nacrtima naglašava se "usvajanje Drugog vatikanskog koncila" kod unutarnjeg uređenja crkve, što nameće pitanje, iz kojeg koncilskog dokumenta se može zaključiti takva protestantizacija? Francesco Colafemmina, katolički kritičar umjetnosti, nakon, za njega traumatske posjete u San Giovanni Rotondo ("kao običan vjernik"), objavio je 2010. knjigu o novoj crkvi pod naslovom:  Tajna crkve sv. Pia (Tajna crkve sv. Padre Pia. Ezoterijske slučajnosti i strategije u sjeni velikog sveca iz Pietrelcine). U njoj dolazi do poražavajućeg zaključka da nova crkva u San Giovanni Rotondo ima za cilj kroz masonsku simboliku zatamniti kršćansku poruku. Po posveti je nova građevina, neovisno o njezinoj simbolici, katolička crkva. Nekršćanski simboli ne mogu proizvesti nikakav učinak. Ipak, zamjerka je ozbiljna za one koji su odlučivali o gradnji.

Hodočasnici u dvoranskom zdanju djeluju zbunjeno. Očito je da su nagnani što prije izaći iz crkve, čim se potraga za grobom velikog sveca morala bezuspješno prekinuti. Doista, mora se izaći iz crkve da bi se došlo do groba.

Upitni pogledi nesigurnih vjernika

Poseban ulaz pored garažnih vrata vodi sa sjeverne strane u dugačku kriptu. Na putu prema kripti, doduše samo kod iznimne pozornosti, nabasat ćemo na jednu kapelu sa strane u kojoj se čuva Presveto. Dalo bi se uzviknuti: A tu je dakle Gospodin, koji nedostaje u crkvi! Općenito, kao već i u gornjoj crkvi, vide se upitna lica posjetitelja koja mnogo toga govore. Da zadaća ni ovdje nije ispunjena, očito je da treba pripisati onima koji su za to odgovorni.

S olakšenjem se može primijetiti da barem ovdje u ovoj maloj kapeli postoje klecala. Do početka 2013. godine zidovi su bili goli, kao i u prije posjećenoj dvoranskoj crkvi. Da bi se ljutitim vjernicima moglo nešto ponuditi, oslikani su biblijskim motivima, iako u dječjem, naivnom stilu. Ulični umjetnici koji slikaju Gospu, koje se može vidjeti u Italiji u svakom većem središtu, bolje bi oslikali kapelu, kao što je nedavno primijetio Colafemmina. Čini se da se treba složiti s njim.

Svetohranište u novoj crkvi

Svetohranište u crnoj kamenoj steli nalik mrtvačkom kovčegu

U kapeli nema križa. S užasom se primjećuje, da je svetohranište, po projektu Floriana Bodinia, udubljeno u crnu stelu, i nalikuje, kao što primjećuje moj suputnik, uspravljenom mrtvačkom sanduku. Kritičar umjetnosti Colafemmina i u ovom slučaju govori o masonskom simbolu, aluziji na alkemijski "kamen mudraca". Podsjeća više na "totem", na "orijentalno božanstvo od kamena" ili na islamsku "kaabu" u Meki, veli Colafemmina. I opet je već spomenuti "stručnjak za liturgiju", mons. Valenzano, bio onaj koji je htio ondje imati crnu stelu. Kao što u gornjoj crkvi graditelj i voditelj gradnje nisu predvidjeli klečanje tijekom stvarno prisutnog Gospodina u pretvorbi, tako ni u kapelici Presvetog Sakramenta nije predviđeno euharistijsko klanjanje. Crna stela nalik mrtvačkom kovčegu ne nudi mogućnost za to.

Vraćamo se natrag na hodnik i slijedimo ga duž brojnih mozaika, koji prikazuju scene iz života svetaca i kojima se sadržajno nema što prigovoriti. Naiva slovenskog isusovca Marka Ivana Rupnika nije doduše posve uvjerljiva, ali čini se da je najmanji problem ovog crkvenog zdanja. Konačno, dolazi se u kriptu, oblika polukružnog parlamenta, kao i mnogo veća gornja crkva. U službenom opisu govori se o nacrtu sličnom školjki, jer školjka je navodno kršćanski hodočasnički simbol. Zacijelo, ali ne kao nautilus sa svojom savijenom ljuskom, primjećuje Colafemmina, te prema njegovom tumačenju u masonskoj simbolici traži objašnjenje neobičnog nacrta.

Zlatna kripta

Zlatna kripta s grobom Padre Pia

Nekoliko crkvenih klupa ima i klecala, doduše samo prednja polovica. U zadnjim redovima treba stojati. Ali barem smo na cilju: Iza oltara, u jednoj niši na zidu, u staklenom kovčegu je izloženo tijelo sv. Padre Pia. Da je gigantski crkveni kompleks sagrađen samo zato da bi se napravilo mjesta za njegov kovčeg, da ga mogu posjećivati hodočasnici, ovaj trenutak vidljivog i duhovnog susreta je zacijelo loše upriličen. Pogled vjernika, koji sa svojim nakanama dolaze na ovo mjesto i poklecaju na molitvu, usmjeren je ponajprije preko pučkog oltara odakle mogu vidjeti kako drugi hodočasnici prolaze pored kovčega. Bujica onih koji žele doći direktno do kovčega morala bi prolaziti sa stražnje strane.

Kapelica je također ukrašena s Rupnikovim mozaicima, scenama iz Isusovog života. Zlatni strop kapele, kao i cijeli kompleks, doima se također nestvarnim. Nakon što su okončani Rupnikovi radovi, kapucini su se zbog mozaika čak odvažili na više nego smionu usporedbu s Hagia Sophia, jednom od velebnih crkava u Carigradu. Prostor u kripti je netipičan za crkvene građevine i stoga djeluje nesnosno. Potreban je napor duhovno se izraziti u ovom okruženju i sabrati se na molitvu, što bi zacijelo trebao i biti razlog dolaska svecu.

Kripta nove crkve

Nigdje, niti u gornjoj crkvi, niti u kapelici s Presvetim, ne potiče se vjernike da se zadrže u tišini, kao što je slučaj na svim hodočasničkim mjestima i brojnim crkvama. Atmosfera, preplavljena glazbom iz zvučnika podsjeća više na novouređene muzeje, možda kod posjete raskošnog sarkofaga egipatskog faraona Tutankamona.

Suprotnosti: Svečeva siromašna ćelija i novi kompleks crkvenih dvorana

Na povratku u staru, izvornu crkvu, može se posjetiti dijelove starog samostana. Konačno stojeći ispred ćelije br. 1 nepromijenjenog izgleda, u kojoj je Padre Pio proveo 20 posljednjih godina svoga života, novi crkveni kompleks djeluje još neobičnije. Pobožno srce pomiri se konačno s ovim mjestom preko male, stare crkve s prekrasnom milosnom slikom Majke Božje s Djetetom na povišenom oltaru i brojnim crno-bijelim fotografijama, koje prikazuju sveca kod slavlja svete mise, koju je do svoje smrti slavio po formi Rimskog obrednika.

Izloženo tijelo sveca

Ako već ne mnogo prije, u ovom trenutku čovjeku postaje jasno, koliko je nesretna gradnja nove gigantske hodočasničke crkve. U kojoj mjeri su crkveni autoriteti Kapucinskog reda, zajedno s jednim vatikanskim stručnjakom za liturgiju, na posve neobičan način budućim pokoljenjima htjeli ostati u pamćenju, kao i arhitekt-zvijezda kojemu su povjerili zadaću. Graditelj i upravitelj gradnje, zaslugom svetog Padre Pia i pobožnih ljudi, koji su štedjeli za izgradnju, stvorili su u strašnoj megalomaniji ufološku grdobu koja duhovno više odvraća od vjere, nego što privodi k vjeri. Ne mora se dijeliti mišljenje Colafemmine, koji tvrdi da iza stilskog uređenja stoji masonska poruka. Nažalost, mora se složiti s njegovim mišljenjem da je novi crkveni kompleks "obična prevara vjernika".

Poražavajući zaključak

Zaključak je poražavajući. Dvorana za višenamjensku upotrebu mogla bi se bez problema u svako vrijeme staviti na raspolaganje bilo kojoj protestantskoj denominaciji. U njoj se ne nalazi ništa posebno katoličko, ukoliko ne stoji na bilo kojem mjestu kip Padre Pia. Pianova crkva ne privlači vjernike Gospodinu, nego ih rastjeruje. Što otvara konačno pitanje glede stvarnog cilja ove promašene građevine? Padre Pio je privlačna snaga za jednostavni, vjernički puk, jednako kao Fatima ili Lurd. Onoga bogobojaznog puka koji čuva vjeru od tvrdoglavih progresivističkih konstrukcija u vjeri i teologiji. Upravo protiv tog puka, protiv jednog od najposjećenijih hodočasničkih mjesta izveden je takav zastrašujući napad. Može li sve biti slučajnost ili na koncu iza svega stoji smišljena namjera?

(Autor: Giuseppe Nardi)

S njemačkog preveo: Fra Damir Pavić

 

Hvaljen Isus i Marija!

Poštovani posjetitelji,

dobro došli na službenu stranicu Župe Rođenja BDM Brestovsko.

Ovim putem našim župljanima i svim ljudima dobre volje želimo približiti život naše župne zajednice, prenositi poruku Evanđelja i posredovati kršćanske vrednote.

Mir i dobro!

Cjelodnevno klanjanje

Samostan Svete Klare

Klarise na Brestovskom

Poveznice

Duhovna poezija

Katekizam Katoličke Crkve

Pregled članaka

Svetac mjeseca

Svetac mjeseca


Katolički kalendar

Katolički kalendar 2016.

Najčitanije

Najnoviji prilozi

Foto albumi

Klikni za foto albume

2012-2016 © Župa Rođenja Blažene Djevice Marije - Brestovsko