Kako prenosi laudato.hr:

"Smoći hrabrosti i pred ispovjednikom svoje grijehe nazvati pravim imenom, ne skrivajući ih" - homilija pape Franje tijekom mise u Kući svete Marte u potpunosti je bila usredotočena na Sakrament pomirenja. Ispovijediti se znači ići ususret Isusovoj ljubavi, iskrenim srcem i transparentnošću djece, ne odbijajući već prihvaćajući "milost srama" zahvaljujući kojoj percipiramo Božje oproštenje.

Ispovijediti se pred svećenikom za mnoge odrasle vjernike je nepodnošljivi napor – koji često potiče na izbjegavanje Sakramenta – ili Sakrament postaje tako mučan da se u ključnom času trenutak istine pretvara u vježbu glume. Sveti Pavao, u poslanici Rimljanima (7,18-25), čini upravo suprotno: javno priznaje pred zajednicom da "u njegovom tijelu ne obitava dobro". Priznaje da je "rob" koji ne čini dobro koje želi, već čini zlo koje ne želi. U životu vjere događa se, primjećuje Papa, da "kad želim činiti dobro, pokraj mene je zlo".

"I to je borba kršćanina. Naša svakodnevna borba. A nemamo uvijek hrabrosti progovoriti o toj borbi kao Pavao. Uvijek tražimo opravdanja: 'Ma da, svi smo grešnici'. Tako govorimo, zar ne? Pavao je dramatičan: to je naša borba. A ako mi to ne prepoznajemo, nikad nećemo dobiti Božjeg oprosta. Jer, ako je 'biti grešnik' samo riječ, izreka, uzrečica, nemamo potrebe Božjeg oproštenja. No ako je to stvarnost koja nas zarobljuje, onda smo potrebni Božjeg unutarnjeg oslobođenja, potrebni te snage. Još je važnije da ovdje, kako bi pronašao izlaz, Pavao pred svojom zajednicom priznaje svoj grijeh, svoju sklonost grijehu. Ne skriva ju".

Ponizno ispovijedanje grijeha, to "Crkva traži od svakog od nas" podsjeća papa Franjo, citirajući i poziv sv. Jakova: "Ispovijedajte jedni drugima svoje grijehe" (Jakov 5,16). Ali, pojašnjava Papa "ne da bi se reklamirali", već kako bi "proslavili Boga" i priznali da je "On taj koji mene spašava". I zato, nastavlja Papa, za ispovijed se odlazi k bratu, "bratu svećeniku", kako bi se ponijeli kao Pavao. Iznad svega, naglašava , s jednakom "konkretnošću" :

"Neki kažu: 'Ah, ja se ispovijedam pred Bogom'. Ali to je lako, to je kao ispovijed e-mailom, zar ne? Bog je daleko, ja kažem nešto, ali tu nema razgovora licem u lice, nema razgovora u četiri oka. Pavao ispovijeda svoju slabost pred braćom licem u lice. Drugi kažu: 'Ne, ja idem na ispovijed', ali ispovijedaju jako nedorečene stvari, toliko u zraku, bez ikakve konkretnosti. Ni to ne valja. Ispovijedati svoje grijehe nije odlazak na razgovor kod psihijatra, niti ulazak u sobu za mučenje: to znači reći Gospodinu 'Gospodine, grješnik sam', ali reći to putem brata, kako bi to izricanje bilo konkretno. 'Grješnik sam u tome, tome i tome…'".

Konkretnost, poštenje i također – dodaje Papa Franjo – iskreni sram zbog vlastitih pogrešaka: ne postoje te sjenovite uličice koje bi bile alternativa otvorenom i širokom putu što vodi k Božjem oproštenju, k percepciji njegovog oproštenja i ljubavi u dubini Božjeg srca.

Papa pokazuje koga oponašati, djecu. "Maleni imaju tu mudrost: kad se dijete dolazi ispovijedati, nikada ne govori općenito. 'Oče, ja sam napravio to i to mojoj teti, a onom drugom sam rekao tu i tu riječ' – i izgovori tu riječ. Konkretni su, zar ne? Imaju tu jednostavnost istine. A mi želimo sakrivati stvarnost svoje bijede. Ali, postoji nešto lijepo: kad ispovjedimo svoje grijehe takvi kakvi jesu pred Gospodinom, uvijek osjećamo tu milost srama. Sramiti se pred Bogom je milost. To je milost: 'Ja se sramim'. Pomislimo na Petra kad nakon Isusovog čuda na jezeru kaže: 'Gospodine, idi od mene. Grešan sam čovjek.' (Lk 5,8). Sramio se svog grijeha pred svetošću Isusa Krista".

Autor: Angela Jeličić/Laudato
Photo: www.wusa9.com
Izvor: www.it.radiovaticana.va