15. ožujka
Sveti Klement Marija Hofbauer (1751-1820)

Ove godine glavni grad Austrije slavi stotu obljetnicu proglašenja drugoga zaštitnika svoga grada – sv. Klementa Marije Hofbauera. Žalosna je činjenica da većina žitelja ovoga grada nije nikada ni čula za njega. Nekada omiljen, zatim osporavan, a danas izgleda posve zaboravljen! Možda je ovo ogledalo stanja vjerskoga života i odricanja od kršćanske baštine u mnogim europskim gradovima? Pitanje je: nisu li nam danas potrebni sveci poput njega?

Hofbauer je rođen u Moravskoj od oca Čeha i majke Njemice. Krsno ime Ivan Evanđelist promijenit će u Klement, a iz pobožnosti prema Gospi dodaje i ime Marija. Svoje slavensko prezime Dvoržak mijenja u Hofbauer.

Od malena čezne za svećeništvom, ali zbog siromaštva u obitelji ide na zanat i uči za pekara. Svoju želju će ostvariti kasnije. U Italiji stupa u red redemptoristâ i nedugo nakon ređenja poslan je u Poljsku, gdje osniva prvu kuću svoje družbe izvan Italije. U crkvi sv. Benona u Varšavi započinje njegov plodonosni apostolski rad kojeg će predano obavljati kroz cijeli život. Neumorno se troši za duše u pastoralu i osniva brojne kuće svoga reda u Poljskoj, južnoj Njemačkoj, Švicarskoj i Rumunjskoj. Nakon progona redemptoristâ u Poljskoj od strane Napoleona dolazi u Beč.

Stoji zabilježeno da je u to vrijeme tek dva postotka stanovništva u Beču pohađalo crkvu! Međutim, početkom 19. stoljeća, zahvaljujući Klementu, taj grad doživljava ponovni procvat vjerskog života i pučke pobožnosti. Svojim propovijedanjem nanovo je oduševio svoje slušatelje za Krista i Crkvu.

Sv. Klement gajio je neizmjernu ljubav prema siromasima. Skoro svakoga dana nosio je hranu u bečka predgrađa. Imao je silno pouzdanje u Božju providnost. O tome svjedoči i dirljiva zgoda iz njegova života. Jednom, kada više nije imao što dati siromasima, otišao je u crkvu, pokucao na svetohranište i potužio se: "Gospodine, vrijeme je, pomozi!"

Iako veoma dobroćudne naravi nekada je znao i planuti. Svjestan te svoje slabosti, sam je opisuje na duhovit način: "Da, to je nažalost moja greška. Ali zahvaljujem Bogu na tome. Kad je ne bih imao, bio bih u napasti da iz poštovanja prema samome sebi poljubim vlastitu ruku."

Hofbauer je silno ljubio Blaženu Djevicu Mariju. Mladima je, kao najveći dar, običavao poklanjati krunicu i poticao ih na pobožnost Djevici Mariji. Molitvu krunice nazivao je svojom "osobnom bibliotekom", koja mu je bila nepresušni izvor i nadahnuće  u dušobrižničkom djelovanju. Često je ponavljao misao brojnih svetaca prije njega "da nitko ne ulazi u nebo bez Marije".

Za njega je, poput sv. Leopolda Mandića, jedno od omiljenih mjesta bila njegova ispovjedaonica. Satima je ispovijedao, ne samo ljude iz naroda, nego i muževe i žene iz visokih staleža tadašnjeg društva, a svojim utjecajem pripomagao je i u suzbijanju jozefinizma i prosvjetiteljskih ideja unutar crkvenih krugova ondašnjeg vremena.

Međutim, najveća snaga njegovog svetačkog lika bile su njegove propovijedi kojima je privlačio veliko mnoštvo naroda. Silina navještaja Božje riječi iz njegovih usta nebrojene duše vraćala je natrag Gospodinu i u krilo Crkve. Jedan od svjedoka u procesu njegove beatifikacije o tome svjedoči: "Propovijedi sluge Božjega snažno su probadale srce. Nalikovale su vatrenom plamenu koji je iznenada palio srce ili maču koji je probadao dušu. Uvjeren sam da se djelovanje njegove riječi može objasniti jedino posebnom milošću Duha Svetoga."

Ispraćaj ovoga velikana, "apostola Beča", bio je dan velike žalosti i cijeli grad je prodefilirao kroz katedralu sv. Stjepana, gdje je bilo izloženo njegovo tijelo. Blaženim ga proglašava 1888. papa Leon XIII., a svetim papa Pio X. 1909. Konačno, 1914. godine proglašen je drugim zaštitnikom grada Beča i zaštitnikom pekarâ.

Objavljeno u reviji Svjetlo riječi, ožujak 2014.