18. rujna
Sveti Josip Kupertinski (1603-1663)

Što može biti neobičnije od čovjeka nego njegov život. Pogotovo život koji je u dubokoj povezanosti s Božjim otajstvom. A svetački život je upravo takav: prepun neobičnih događaja i čudesa pred kojima možemo samo vrtjeti glavom i razmišljati o nedokučivom Božjem naumu.

"Naraštaj opak i preljubnički znak traži", Isusove su riječi ukora svojim slušateljima, ali i današnjem čovjeku koji je kao nikada u povijesti željan senzacije i čudesa. Ponajviše iz razloga što mu nedostaje vjere. Stoga, život sveca ovoga mjeseca, iako je bio popraćen nebrojenim čudesima i uvelike zbunjivao crkvene krugove, može poslužiti kao smjerokaz u duhovnosti i kao lekcija da je sve moguće, ali samo onima koji istinski vjeruju.

Dječak Josip, rođen u talijanskom mjestu Copertino, potjecao je iz vrlo siromašne obitelji koja je zbog dugova morala živjeti u običnoj štali. Bio je smušen i pomalo luckast. Nije bio sposoban za učenje niti za kakve praktične poslove. Ni franjevci ga nisu htjeli primiti zbog nesposobnosti. Dječak je konačno, iz samilosti, primljen u samostan kod konventualaca, ali bio je tako nespretan i smušen da su se i oni nakon osam mjeseci predomislili i riješili niškoristi. Govorili su da nije u stanju razlikovati crni od bijeloga kruha!

Konačno, kao dvadesetogodišnjak, uz pomoć ujaka franjevca, uspijeva doći u samostan Male braće gdje mu je povjereno brinuti o jednom magarcu. Ipak, noću je krišom studirao da bi nešto naučio. U njemu se tada rađa i svećenički poziv. Svi ga ismijavaju i čude se kada izražava svoju želju da postane svećenik. No, Božji planovi su bili drugačiji, "jer lûdo Božje je mudrije od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi" (1 Kor 1,25). Tako počinje njegov trnoviti put do svećeništva do kojega je došao prvenstveno Božjom milošću i snagom čvrste volje. Njegovo polaganje ispita graničilo je s čudom. Tako se jednom prilikom, u velikom strahu pred predstojećim ispitom, utekao Blaženoj Djevici Mariji i po nadahnuću naučio upravo ono što su ga i pitali slijedećega dana. U svojoj enciklici o svećeništvu, veliki papa Pio XI., pozivajući se s pravom upravo na Josipa Kupertinskog, veli: "Za jednog svećenika, bez svetosti života, sve ostale prednosti su od male koristi. S njom se mogu postići čudesne stvari, čak i onda kada su ostale kvalitete prisutne u neznatnoj mjeri."

Njegove nevolje ne prestaju nakon što je postao svećenik, nego tek započinju. Bog mu je udijelio mnoštvo nadnaravnih darova i u njegovu životu počinju se događati tolika čudesa da mu svijet hrli s udivljenjem. Mnogi, nažalost, iz puke znatiželje. Jedan od neobičnih fenomena vezanih uz njegov život su levitacije koje su se iznenada događale. Padao bi u stanje zanosa, a njegovo tijelo je naočigled zapanjenih promatrača lebdjelo u zraku. Njegov životopisac s tračkom ironije pripovijeda: "U djetinjstvu su ga zbog čudno otvorenih usta pogrdno nazivali "otvorena gubica", a sada je puk raširenih usta zapanjeno promatrao što se događa s ovim neobičnim redovnikom." Zbog silnih darova koji su bili očitovanje Božje svemoći, ali ujedno križ i velika patnja za ovog siromašnog redovnika, čitavog života bio je pod prismotrom Svetog oficija. Kao i svetac koji će živjeti stoljećima kasnije: sv. Padre Pio.

Nemoguće je nabrojiti sve darove koje je Duh Sveti udijelio sv. Josipu. Gajio je posebnu bliskost prema običnom puku i oduševljeno govorio o Bogu. Posjedovao je dar pronicljivosti, nešto slično "šestom čulu", po kojem je pronicao nutrinu i dušu ljudi koji su ga posjećivali. Na ispovijedi bi običavao ljudima reći u lice koje grijehe su prešutjeli. Proricao je buduće događaje i s ljubavlju liječio bolesnike, čak i one jako udaljene. Pri tome je navodio točno ime, mjesto i vrijeme ozdravljenja. Kao i sv. Franjo, gajio je veliku ljubav prema životinjama.

Sv. Josip Kupertinski, kojega je svetim proglasio papa Klement XIII., s pravom je proglašen zaštitnikom studenata!

Objavljeno u reviji Svjetlo riječi, rujan 2014.