Župa Brestovsko je 11. listopada 2014. za sve župljane organizirala hodočašće Gospi u Međugorje. Krenuli smo u ranim jutarnjim satima, nas ukupno 77 župljana.

Po samom dolasku u Međugorje odmah smo se zaputili na brdo Križevac. Uspon je išao dosta sporo zbog brojnih hodočasničkih skupina koje su taj dan posjetile Križevac do kojeg smo mi išli razmatrajući postaje Križnog puta i moleći krunicu. Križevac za hodočasnike znači poziv da susretnu Isusa u njegovoj muci i otkriju njegovu ljubav.  Bilo je lijepo vidjeti kako jedni drugima pomažemo na tome teškom i napornom putu do vrha.

Nakon slobodnog vremena za ručak išli smo na Podbrdo, mjesto Gospina ukazanja. Razmatrajući radosna otajstva krunice došli smo do Gospina kipa gdje je svatko imao priliku za osobnu molitvu u tišini.

Nakon toga smo prisustvovali večernjem molitvenom programu koji je započeo u 17h molitvom krunice. Vrijeme prije toga smo iskoristili za ispovijed. Svetu misu u 18h je predvodio naš župnik fra Damir Pavić.

Vjerujem da su se svi svojim domovima vratili duhovno ispunjeni i obogaćeni, srcima punim mira i radosti koju nam je Bog dao po Mariji u ovom svetom mjestu. U nastavku možete pročitati i nekoliko divnih svjedočanstava koja govore o milostima koje su naši mladi primili tijekom ovog hodočašća.

Imala sam grijeha... (svi ih imamo). Ali ja sam uporno odgađala ispovijed, nisam bila svjesna da je to veliki teret. Godinu dana sam svake nedjelje govorila da ću se ispovjediti baš te nedjelje ali ništa. Nešto me odvraćalo od toga, uvijek sam sama sebi tražila izgovor da se ne ispovijedim. Sve mi je bilo važnije od toga. Ta godina mi je prošla nekako loše, teško, nisam bila iskreno sretna, nisam mogla disati duhom, nisam imala svoj sretni osmijeh. Onda je jedne nedjelje svećenik rekao da se ide u Međugorje. Odmah sam u sebi pomislila: ''Moram ići, to mi je spas!''. Kasno sam se prijavila pa nije bilo mjesta za mene, a onda sam nekom srećom i ja ubačena na taj put za Međugorje. Bili smo tamo cijeli dan. Išli smo na Križevac. Poslije toga kod Gospe na Podbro. Taj kameni put me toliko odmori. Put na Podbrdo me uvijek iznova prosvijetli, osvježi, vrati Isusa i Majku Božju u mene kada se krenem gubiti, kada ponestane vjere. Taj put mi je rekao: ''Danas se ispovijedaš, primaš Tijelo Kristovo!''. I jesam. Ispovijedila sam se nakon više od godinu dana. Primila sam Tijelo Kristovo. Ponovno sam osjetila Isusa. Opet sam njegova. Vratila sam mu se. On me vratio sebi. Zato hvala ti Isuse što si uvijek tu kraj mene. Ponovno imam osmijeh sreće na licu i mir u duši. Hvala ti Majko! Hvala Ti Isuse! (N.N.)

Po prvi put sam išao u Međugorje dana 11.10.2014. Kada sam vidio križ na Križevcu mislio sam da ne mogu izaći do kraja ali kada smo stigli osjećaj je bio prelijep. To je bilo nešto divno, nešto neopisivo. Osjetio sam Božju ljubav i uvjerio se da je Bog velik. Na Podbrdu mi je bilo odlično. Kroz mene je prolazila Božja ljubav, a ja sam se osjećao predivno. Nisam mogao ni zamisliti da je to mjesto tako lijepo. Kada sam stigao do Gospinog kipa osjetio sam nešto neopisivo, nešto veoma lijepo. To je bila Božja ljubav koja me ojačala i dala mi snagu da ostanem jak u svojoj vjeri. Kada budem imao priliku ponovno ću otići u Međugorje. Preporučio bih svim prijateljima koji nisu bili da odu i da se uvjere u sve. (Željo)

Evo došla je još jedna nedjelja, za druge još jedna u nizu, ali za mene jako posebna. Za to je „kriv“ jučerašnji posjet Međigorju. Ovo mi nije prva posjeta, ali je do sada najviše utjecala na moj duhovni život. Dok smo se uspinjali na Križevac bilo je puno ljudi iz različitih zemalja. Bilo je jako teško popeti se. Koristili smo svaki atom snage i što je najbitnije: nismo odustajali. Nakon Križevca uslijedio je posjet Brdu ukazanja. Došli smo do naše Majke, Djevice Marije. Na tome mjestu sam konačno pronašla tišinu koja me natjerala na razmišljanje. Proradila je moja savjest. Prisjetila sam se svog prošlogodišnjeg posjeta i obećanja koje sam dala. Pognula sam glavu i shvatila da većinu toga nisam ispunila. Osjećala sam se jadnom i praznom. Srce mi je obuzela tuga i sram. Pitala sam se kakva sam ja to osoba, mogu li se uopće nazvati kršćankom? Kada smo se vratili do crkve ugledala sam veliku masu ljudi, svi su bili različiti ali su došli zbog istog razloga, zbog naše Gospe. Uslijedila je sveta misa, za mene najbolij dio dana. Tada sam se zajedno sa svim onim ljudima molila našoj Majci mira. U tom trenutku svi smo bili jedno, djeca Božja. Drago mi je da sam uvidjela svoje greške i jako sam zahvalna Gospi na tome. Ponovno ću posjetiti Međugorje, ali tek kada ispunim sve ono što sam još prošle godine obećala. (N.N.)

12»