13. siječnja
Sv. Hilarije iz Poitiersa (315-367)

Na mnogim razinama u suvremenoj Crkvi, osobito među teolozima – htjeli mi to priznati ili ne – ponovno je u svoj silini uskrsnulo najveće krivovjerje s kojim se Crkva ikada suočila. Radi se o arijanizmu, herezi ranog kršćanstva, koja niječući Isusovo božanstvo udara na samu srž naše vjere. Stoga mi se čini jako aktualnim predstaviti ovoga sveca, crkvenog oca i naučitelja, koji je svojedobno boreći se protiv arijanizma među rijetkima na Zapadu sačuvao čistoću apostolskog nauka. Kao takav uzor je današnjoj Crkvi.

Sv. Hilarije rođen je u francuskom mjestu Poitiers kao dijete poganskih roditelja koji svome sinu omogućuju najbolje školovanje. Nadarenog mladića, međutim, ne zadovoljavaju filozofski odgovori, osobito o smislu ljudskoga života. U svojoj žeđi za pravom istinom susreće se sa Svetim pismom i životom kršćana. Oduševljen kršćanskom vjerom prima krštenje zajedno sa svojom ženom i kćerkom. Njih troje žive uzornim životom i uživaju veliki ugled u Poitiersu. Kada u gradu biskupska stolica ostaje prazna, narod aklamacijom Hilarija izabire za biskupa. Žena uz njegov pristanak odlazi u samostan, kćerku potiče na život u djevičanskom staležu, a on prihvaća želju naroda Božjega.

Kao Atanazije Veliki u istočnoj Crkvi, tako i biskup Hilarije, kojega s pravom nazivaju "Atanazije Zapada", odlučno zastupa cjelovitu vjeru i zbog toga biva progonjen od cara Konstantina i pristaša arijanizma. U svome progonstvu u Frigiji (današnja Turska) piše svoje glavno djelo De Trinitate. Nakana ovoga djela je, po riječima samoga autora, "koristeći se svojim nespretnim riječima opisati neizreciva otajstva trojstvenog božanskog života". Po mnogima radi se o najboljem spisu protiv arijanizma u kojemu svetac pobija njihov nauk služeći se svetopisamskim citatima.

U ovome djelu, braneći prvenstveno nauk o Isusovom božanstvu, na dramatičan način poručuje kršćanima koji u pitanje dovode ovu istinu vjere: "Vojnik brani svoga kralja, čak kada je u životnoj opasnosti i po cijenu da mora kao zid postaviti svoje vlastito tijelo. Pas čuvar laje čim nešto nanjuši i skače na najmanji znak opasnosti. Vi, naprotiv, vi slušate kako ljudi govore: Krist ne može biti Bog! Vaša šutnja je potvrda ove hule. I vi stvarno šutite. Povezujete svoje glasove s onima koji nastoje ugušiti vaše glasove." A na drugome mjestu njegove riječi još su snažnije: "Oni koji niječu da je Krist Sin Božji za svoga Krista priznaju Antikrista!"    

Kao vrstan poznavatelj Svetog pisma napisao je Tumačenje Evanđelja po Mateju, najstarije sačuvano tumačenje ovoga evanđelja na latinskom jeziku. Veoma zanimljiva je također Rasprava o otajstvima, djelo u kojem tumači duhovni smisao Starog zavjeta. Posebno je poznat i kao pisac prvih crkvenih himana te drugih knjiga apologetskog i povijesnog sadržaja.

Svoje posljednje godine proveo je Hilarije u rodnome gradu. Posve se posvetio propovijedanju Božje riječi. Narodu je tumačio značenje psalama. Iz tih propovijedi nastali su njegovi Komentari psalama. I u njima se održava borba protiv arijanizma koja je obilježila cijeli njegov život. Nimalo čudno da mu je dodijeljen naziv: Malleus Arianorum – čekić za arijance!

Časni nasljednik njegovog svetačkog lika bio je poznati Hilarijev učenik sv. Martin iz Toursa, koji je osnovao prve redovničke zajednice na tlu današnje Francuske. Godine 1851., na zahtjev francuskih biskupa, papa Pio IX. s pravom je promaknuo sv. Hilarija u red crkvenih naučitelja Katoličke crkve.

Na koncu, prekrasna molitva od sv. Hilarija: "Daj, Gospodine, da uvijek ostanem vjeran onome što sam ispovjedio u simbolu svoga novoga rođenja, kad sam bio kršten u Oca i u Sina i u Duha Svetoga. Da se klanjam tebi, naš Oče, i s tobom tvojemu Sinu; da zavrijedim tvoga Duha Svetoga koji izlazi od tebe po tvojem Jedinorođencu. Amen.

Objavljeno u reviji Svjetlo riječi, siječanj 2015.