Postoji izreka: "KAŽI MI ŠTO ČITAŠ, REĆI ĆU TI TKO SI." Danas, kada ljudi čitaju sve manje, a sve više vremena provode pred računarima, televizorima i sa slušalicama u ušima, ovu izreku dalo bi se vremenu prilagoditi, te donekle preformulirati, neka glasi: "KAŽI MI ŠTO GLEDAŠ I SLUŠAŠ, REĆI ĆU TI TKO SI".

Ovogodišnja dodjela glazbene nagrade Grammy podigla je na noge cjelokupnu javnost. Nakon što su Beyonce i Jay Z na pozornici izveli gotovo pornografski nastup, što se emitiralo u udarnom televizijskom terminu i zbog čega su prosvjedovali roditelji širom svijeta, pravi, drevni, sotonistički ritual izvela je Katty Perry sa svojom pjesmom Dark Horse. U pjesmi je nekoliko puta zazvala Sotonu, plesala na metli okružena demonima i vragovima. Iako ovakvi događaji nisu rijetkost na američkoj glazbenoj sceni, ovo je prvi put da se na noge digla cijela javnost protestirajući protiv strašne blasfemije koja se odigrala na pozornici ispred nekoliko milijuna gledatelja među kojima je bio i veliki broj djece.

Kako sam već pisao u jednome od prijašnjih tekstova na ovoj web-stranici, već 10 godina sam vjeroučitelj u jednoj mostarskoj Osnovnoj školi. Nadam se kako čitatelj ne će shvatiti pogrješno ako o sebi napišem kako sam u tih 10 godina bio jedan od djeci najomiljenijih učitelja. Po izboru učenika proglašavan sam najboljim školskim učiteljem i pisana priznanja koje sam u tim prigodama dobivao značile su mi kao fakultetska diploma.

Godine su prolazile. Kolege su mi pričale o problemima na poslu, kako ih nadređeni maltretiraju, kasne im plaće… U tim momentima ne imah što reći. Živio sam savršen poslovni život.
Onda se dogodilo da se u našemu školskome kolektivu javila podjela. Nekako preko noći, ljudi su se počeli dijeliti za i protiv različitih osoba, događaja… Sve što do sada nije potresalo našu školu, došlo je odjedanput, naglo i bez najave.

Sjećam se trenutaka iz djetinjstva kada smo brali ljeljke, natjecali se čije su sanjke brže, tko dalje može baciti kamen, dulje roniti u Stupi na rijeci Tribiji... Bilo je to vrijeme kada su nam stariji davali odgovornu zadaću nošenja televizijske antene, takozvane riblje kosti po njivama, ne bi li uhvatili barem jedan program. Ima malo snijega, al dobar je ton... Ostavi!!! – čuo bi se uzvik ponosnome pronalazaču signala.

Maloprije supruga i ja ispijamo jutarnju kavu. Na stolu je daljinski od televizije, te dodatni daljinski za digitalni prijem slike. Tu je i daljinski od kućnoga kina, zatim onaj od klime. Na stolu su i dva mobitela, te jedan isključeni stari, s kojim se Petar igra. Naravno, imamo i fiksni, kućni telefon... On nije na stolu, nego stoji kraj televizije, velike plazme, 110cm promjera ekrana.