Jedne pokladne nedjelje zatekla sam tatu kako razgovara s malim dječakom koji je pozvonio na naša vrata prerušen u ne znam ni ja što. Pitala sam se zašto je dječak sam i zašto nije pričljiv kao ostale maškare. To bi mi bila jedina čudna stvar u cijeloj priči da nakon pet minuta nisam shvatila da je taj dječak moj brat i da ga mama, tata i ja nismo uspjeli prepoznati. Poslije je svima bilo smiješno kako nas je uspio nasamariti, iako maska i nije bila pretjerano originalna i uvjerljiva.

Ovo je jedan zgodan primjer kako svi možemo biti potpuno neprepoznatljivi i namaskirani, što pred Bogom, što pred bližnjima. Može li nam se išta gore desiti od toga da nas jednog dana Otac nebeski ne prepozna pred svojim vratima? Da nas ne prepozna od silnih maski koje smo nabacili na sebe tijekom života? Da ne prepozna svoju ljubljenu dječicu koju je pozvao na hod u vjeri, istini i ljubavi?

Iako su Poklade iza nas, pitam se jesu li s njima, a tako i s početkom Korizme, nestale sve maske. Čini li se samo meni ili to nošenje maski nije rezervirano samo za pokladne dane? Nemamo li svi nekoliko maski u kolekciji – jednu za Boga, drugu za obitelj, treću za prijatelje, četvrtu za crkvu i tako redom. Zajednička osobina svojstvena svim ljudima je zasigurno ta da se uvijek trude izgledati i predstavljati bolji, ljepši i pametniji (nego što jesu). Kako smo nesavršeni, onda ljude impresioniramo, zavaravamo, štitimo i što još sve ne pomoću maski. Skrivamo pravo lice i stavljamo masku – nekad veću, nekad manju, nekad ljepšu, a nekad ružniju. Predstavljati se lošijim nego što jesi, da, ima i takvih slučajeva! Za sve je kriva maska. Tu sveprisutnu pojavu kojom ona sakriva, dodaje, oduzima, uljepšava i impresionira možemo nazvati različitim imenima i tražiti (uzaludno) objašnjenja u psihologiji, filozofiji, sociologiji. Ipak, u svakodnevnom govoru se poistovjećuje s DVOličnošću (u najboljem slučaju), licemjerjem i laži. Licemjerje bi bilo otprilike ono: jedno mislim, drugo govorim, treće radim. I gdje je tu istina? Njena shvaćanja su nama proizvoljna, s tim da postoji jedna univerzalna, prava i apsolutna – Isus. On je sam rekao da je došao svjedočiti za istinu. Kad bismo licemjerje zamijenili istinom, to bi značilo: misliti o Bogu, govoriti u skladu s onim što misliš, i raditi, odnosno pronositi istinu djelima.  

Neupitno je, dakle, da svi, barem nekad, nosimo maske, samo je pitanje u kolikoj mjeri. Pri tome zaboravljamo da se iza svake savršene maske krije savršeno nesređen život. Strah, usamljenost, zbunjenost, brige, sebičnost, zavist, laži… Naše pravo lice nosi mnogo takvih i sličnih osobina. Onda si ljudi zasljepljuju um mislima: "Ja sam previše grešan/a, Bog mi ne može oprostiti grijehe i slabosti, pa mi i ne treba..." To je ništa drugo nego vrijeđanje i ograničavanje Božjeg milosrđa i Njegove neizmjerne dobrote. Sam Isus je rekao: "Nisam došao da zovem pravednike nego grešnike." (Mk 2,17) Stoga, ne postoji ništa na ovom svijetu što Bog ne može oprostiti. Potrebno je imati samo raskajano srce i lice bez maski. Pravo lice. Bog nikada ne radi s onim umjetnim, krivim i lažnim. Maska ga ne zanima i ne može ga zavarati. S pravim, pa i najnesavršenijim i najgrešnijim licem Bog čini čudesa i neizmjerno ga ljubi.

Licemjerje i laži su samo jedan vid maske. Drugu masku opet možemo sami staviti na lice, ili pustiti da drugi to učine za nas. Namaskirani postajemo kada se dižemo u zvijezde, kada mislimo da smo samodostatni, veliki i da nam nitko ne treba, pa ni sam Bog. Ili pak u drugom slučaju, kada se obezvrjeđujemo (ili nas drugi obezvrjeđuju), kada lupamo glavom u zid. U oba slučaja gubi se istina. A istina je zlatna sredina! Dragocjeni smo, ljubljeni, posebni i neponovljivi, ali istodobno i grešni, maleni, prolazni i jedno veliko NIŠTA bez Božjeg milosrđa. Konačno, treći tip maske nastaje zbog drugih ljudi, njihovih razmišljanja, mišljenja i očekivanja u vezi nas, te naše težnje da svima ugodimo. No, onaj koga vodi Ljubav nikada se ne smije i ne može ograničiti na mišljenja drugih. Naše mjerilo treba biti Isus Krist. "Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas! Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje. Budući da ne pripadate svijetu - ja vas izabrah od svijeta - zato vas svijet mrzi." (Iv 15, 18-19). Isus nikada nije bio slatkorječiv, nije govorio i djelovao tako da se svima svidi, zašto bismo mi to onda činili?

Korizma nas poziva da se obratimo i vjerujemo Evanđelju, te da se sjetimo da smo prah i da ćemo se u prah vratiti. Korizma nije samo vrijeme odricanja, nego i odbacivanja i biranja. Odbacivanja čega drugog ako ne maski koje nosimo? Biranja čega drugog ako ne istine da budem ono što jesam? Ako se još pitaš tko je u stanju ljubiti to tvoje pravo, grešno i nesavršeno lice, odgovor je – samo Onaj tko te voli više nego ti sam sebe. Bog. Na kraju krajeva, čovjek je velik samo koliko je velik pred Bogom. Čemu maske onda?