Nogometnim rječnikom |
Autor: Marija Trogrlić |
21. srpnja 2014. |
Svjetsko je prvenstvo iza nas. Nogomet, kao najvažnija sporedna stvar na svijetu, okupirao je gotovo sav medijski prostor proteklih mjesec dana u svakom kutku svijeta.
Kada je riječ o povijesti SP-a, svatko će se sjetiti čuvenog gola, jednog od onih antologijskih i najkontroverznijih u povijesti – Maradonine Božje ruke u utakmici između Argentine i Engleske. Čudno za svijet, nije nazvan sretna ruka ili ruka sudbine koja je loptu ubacila u mrežu. Poslije utakmice, sam je Maradona izjavio: "Bila je to malo glava Maradone i malo Božja ruka".
U našim životnim utakmicama možda bi trebalo biti još manje naše glave i njenog ljudskog, uskog i grešnog pogleda, razmišljanja i planiranja, a puno više djelovanja Božje ruke. Divne Božje ruke u čiji smo dlan urezani (usp. Iz 49,16). Tek tada ćemo i mi, boreći se sami sa sobom i svijetom, zabijati golove i pobjeđivati, Božjom snagom i tehnikom. No, ne uvijek. Pobjede i porazi sastavni su dio nogometa, kao i života, a ono što kršćanin iz toga može naučiti papa Franjo je izrazio sljedećim riječima: "Ako u životu pogriješiš, ako se posklizneš i padneš ili učiniš nešto krivo, nemoj se bojati! ‘Isuse, pogledaj što sam napravio. Što mi je činiti?’ Uvijek razgovaraj s Isusom – i u dobru i u zlu." Uostalom, ako težimo zajedništvu s Bogom, svjesni da je naš život u Njegovoj svemoćnoj ruci, u svakoj ćemo životnoj situaciji biti pobjednici. Promišljajući o Božjoj ruci, otvorih jedan odlomak u Bibliji koji govori o rođenju Ivana Krstitelja. "...Svi koji su to čuli razmišljali su o tom u srcu i govorili: Što će biti od ovoga djeteta? Jer je Gospodnja ruka bila s njime" (Lk 1, 66). I uistinu jest. I sa svima nama je. Istodobno i spasiteljska, zaštitnička, svemoćna, milosrdna, opraštajuća.
Bogu hvala da od malih nogu pratim nogomet s tatom. Da nije tako, vjerojatno bi se i meni poslije, kao većini cura, učinio potpuno nezanimljivim. Sjećam se da sam uvijek od tate tražila da mi objasni što je ofsajd budući da nijedna utakmica nije mogla proći bez spominjanja te riječi za koju ja nisam imala pojma što znači. Tata mi je uvijek govorio da je prekomplicirano meni još maloj to objasniti. Sve dok nisam sama shvatila. Bez ikakvih stručnih izraza, ma koliko to bilo najsloženije nogometno pravilo, može se objasniti s dvije riječi (barem sam ja to sebi tako predstavila): brzopletost igrača. Nestrpljivost koja upropasti smišljenu akciju cijele momčadi.
Nismo li i sami često u duhovnom ofsajdu? Trčimo li pred rudu želeći nešto silno? Pri tome, ponekad pretrčimo i samog Isusa pored sebe. Čak Ga i ne primijetimo, ne pitamo se želi li i On igrati. Pravimo previše koraka, a opet ne stižemo nikamo. Zašto? Jer smo nestrpljivi. Hoćemo sve sami. - Kad? Odmah! Ne znamo čekati da nam Bog doda loptu, da se tako izrazim. Ne vjerujemo da Bog ima svoje vrijeme i svoj plan za nas. Čak se umorimo i moliti uviđajući da nam molitve nisu ispunjene (ili nam se samo čini da nisu). Uvijek se sjetim filma u kojemu Bog obraćenje jedne osobe objašnjava pripisujući zasluge baki koja je cijelog života molila za to. Baka obraćenje nije doživjela, ali je umrla s vjerom da će se ono ostvariti. Nije gubila nadu i nije odustajala moliti. Bog je nagradio nju i njenu strpljivost, nebitno nakon koliko vremena. Bl. Alojzije Stepinac je lijepo rekao: "Gospodinu Bogu se ne žuri, ali On nikada ne zakasni." Stoga, i strpljenje je ništa drugo nego vjerovanje Božjoj točnosti. Strpljen – spašen! A poraz kao da se ne priznaje u današnjem svijetu. Ništa ne vrijedi bez pobjede, bez nadmudrivanja i nadigravanja protivnika. Samo je to bitno.
A tako je i u našim životima. Bili smo tomu svjedoci i na ovom SP-u. Dok pobjeđuju, igrači su poput narodnih heroja i ljubitelja domovine. Čim izgube, svi odjednom postaju sportski treneri i komentatori koji govore sve najgore o jučerašnjim ljubimcima. Kada je riječ o pobjedama i porazima, trebamo se zapitati koje mi to životne pobjede želimo postići, bez da su one opipljive i prožete mjerilima ovog svijeta. Papa Franjo veli: "Isus nam nudi nešto veće od naslova svjetskog prvaka! Isus nam nudi mogućnost plodnog i radosnog života. Nudi nam zajedništvo s Njime u vječnosti! To je Isusova ponuda!" I sveti Pavao kaže da svi trkači u trkalištu trče i svaki od njih sve izdržava kako bi dobio vijenac, ali raspadljiv. I mi trčimo, ali da dobijemo neraspadljiv vijenac slave. To bi trebao biti naš cilj. Naša pobjeda. |