Sloboda mišljenja i govorenja - stup demokracije (Mats Tunehag)

Mats Tunehag je savjetnik, predavač i pisac iz Švedske, na globalnoj razini glasnogovornik Svjetske evangeličke alijanse za vjersku slobodu, Senior Associate on Business as Mission za Lozanski pokret i World Evangelical Alliance Mission Commission. Osim toga je član Global Council of Advocates International, globalne mreže koja je s 30.000 pravnika zastupljena u više od 120 zemalja.

Sadašnja situacija

Je li govor mržnje kada netko kaže da je prema Bibliji homoseksualno ponašanje grijeh? Treba li medijima zabraniti objavljivanje karikatura koje Muslimani mogu doživjeti kao uvredljive? Trebaju li vlasnici trgovina svojim mušterijama prestati čestitati Božić?

O čemu je danas riječ? O pravu na slobodno IZRAŽAVANJE svog mišljenja ili o pravu na to da NE ČUJEM ono što mi se ne sviđa? Ako je riječ o ovom posljednjem, onda je naša demokracija u opasnosti.

U listopadu 2007. jedan je plakat u podzemnoj željeznici u Stockholmu širom zemlje izazvao veliku raspravu. Plakat je sponzorirala Švedska evangelička alijansa. Promicao je to, da se brak zakonski i dalje definira kao veza između jednog muškarca i jedne žene. Na plakatu je pisalo samo "Majka. Otac. Djeca". Neki prominentni političari tražili su zabranu toga plakata. Argument: osobe koje nisu u braku, rastavljeni ili homoseksualci, mogu ga doživjeti kao uvredu. Neki su taj plakat čak nazvali "govorom mržnje".

Karikature Muhameda objavljene prije nekoliko godina u danskom časopisu Jyllandsposten jasno su pokazale da je danas sloboda mišljenja i govorenja tema od globalnog značaja. Tada su Muslimani širom svijeta protestirali, imami su pisali fetve, došlo je do bojkota, a na međunarodnom diplomatskom parketu izgovorene su vrlo jasne riječi. Izraženi su eksplicitni i implicitni zahtjevi za ograničavanjem slobode mišljenja i slobode medija.

Župnik Daniel Scot morao je pobjeći iz Pakistana jer su ga optuživali za vrijeđanje Islama. Onda su ga u demokratskoj "kršćanskoj" Australiji optužili da je uvrijedio Muslimane i Islam. Scot je u Australiji na jednom kršćanskom seminaru predstavio komparativnu analizu Islama i kršćanstva. Budući da je odbio javno poreći svoja vjerska uvjerenja, prijetila mu je novčana kazna i kazna zatvora. Njegov se slučaj vukao po australskim sudovima punih pet godina. Tek je u lipnju 2007. Muslimansko vijeće u australskoj državi Victoria odlučilo odustati od tužbe protiv Scota. Tri australske savezne države imaju zakone koji – u ime tolerancije – ne toleriraju nikakvu izjavu o Islamu koja bi se mogla doživjeti kao kritika.

Broj slučajeva koji se povezuju s pravom na slobodno izražavanje mišljenja o kojima se govori u medijima ili ih se obrađuje pred sudovima u stalnom je porastu. U sve većem broju zemalja dolazi do zakonskih promjena: uvode se zakoni protiv "govora mržnje", što ograničava slobodu govora. U globaliziranom svijetu u kojem se zakoni sve više usklađuju na međunarodnoj razini nužno je potrebno razmotriti najrazličitije aktualne događaje i vidjeti u koje zamke – koje se vjerojatno odnose na sve nas – možemo pasti.

Temeljno pravo na slobodno izražavanje mišljenja

Pravo na slobodno izražavanje mišljenja je temeljno pravo. Ono je preduvjet bez kojeg ne mogu postojati mnoge druge slobode i prava. Bez toga prava nema ni slobode medija ni prava na otvorenu političku raspravu ni slobodnog ispovijedanja religioznih uvjerenja ni slobodnog izražavanja u umjetnosti, glazbi itd.

Pri zagovaranju slobode izražavanja vlastitog mišljenja svakako treba poštovati nužno potrebna ograničenja. Apsolutna sveopća sloboda je anarhija. Apsolutna sloboda govorenja može imati neželjene posljedice. Slobode i prava moraju biti jasno definirani i provođeni u točno određenom okviru. Njega određuje etički i pravni sustav.

Postoji niz uobičajenih neosporivih ograničenja slobode govora. Nitko ne smije pozivati na nasilje niti odavati državne ili vojne tajne i pritom se pozivati na slobodu govora. I kad je riječ o ogovaranju, klevetanju ili povredi nečije časti postoje granice.

Pravo i sloboda na izražavanje vlastitog mišljenja i uvjerenja u pismenom, usmenom ili umjetničkom obliku neizbježno znači i to, da se drugi s time ne će uvijek slagati, da će to neki shvatiti kao sablažnjivo ili uvredljivo. To leži u naravi stvari. Nitko ne može jamčiti da se zbog neke političke, vjerske ili druge poruke netko ne će osjećati pogođenim, napadnutim, povrijeđenim ili čak uvrijeđenim. Neki kažu da je Muhamed posljednji od proroka, drugi tome protuslove. Jedni naviještaju da je Isus Božji Sin, drugi smatraju da je to uvreda, čak svetogrđe. Jedni su za homoseksualni brak, drugi su protiv, jedni su za pobačaj, drugi su protiv. Pravo na slobodno izražavanje vlastitog mišljenja je temeljno pravo u funkcionalnoj demokraciji, jer demokracija počiva na pravu građana da jasno izlažu različita i proturječna mišljenja.

U pravu na slobodu mišljenja i govorenja u središtu stoji pravo pojedinca na slobodno izražavanje vlastitoga mišljenja. U središtu toga prava stoji dakle govornik, riječ je o pravu da se sve može reći, čak i stvari koje nisu istinite, kao na primjer da je zemlja plosnata.

Na tom području danas dolazi do temeljite i zabrinjavajuće promjene: s PRAVA GOVORNIKA da nešto KAŽE prelazimo na (novo) PRAVO SLUŠATELJA da NE ČUJE ono što mu se NE SVIĐA. U središtu novoga prava stoji ono što se čulo, i kako od strane pojedinca i skupina biva shvaćeno i doživljeno ono što je izrečeno, kao i mogućnost da se pojedinci ili skupine osjećaju uvrijeđenima zbog nekih izjava. To je pomak s objektivnog (što je izrečeno) na subjektivno (kako je to primljeno i doživljeno). Taj pomak protuslovi temeljnim načelima pravne države.

Ovaj razvitak primjećuje se u mnogim dijelovima svijeta kako u medijima tako i u zakonodavstvu, i često se radi o temama koje se odnose na Muslimane i na homoseksualce.

Uznemirujući primjeri

• Glasgow 2006.: Na zahtjev jednog zastupnika škotskoga parlamenta, policija Strathclydea provela je istragu o izjavama rimokatoličkog nadbiskupa Glasgowa. Nadbiskup je u jednoj propovijedi branio instituciju braka i kritizirao zakon o registriranom partnerstvu.
• U studenom 2003., policija grofovije Cheshire istraživala je chesterskog biskupa Petera Forstera. On je u mjesnim novinama napisao da se neki homoseksualci uz terapeutsku pomoć mogu preusmjeriti na heteroseksualnost.
• 2002. je bio ubijen nizozemski političar Pim Fortuyn, jer je zastupao određena stajališta o Islamu i muslimanskim useljenicima.
• 2004. je nizozemski producent Theo van Gogh bio izboden zbog jednog filma koji je kritičan prema Islamu.
• Nakon što je nekadašnja nizozemska zastupnica Ayaan Hirsi Ali kritizirala zlostavljanje žena u islamskim društvima, morala je iz sigurnosnih razloga 2006. napustiti Nizozemsku.
• U Italiji je književnica i novinarka Oriana Fallaci bila izvedena pred sud jer je napisala: "Islam donosi mržnju umjesto ljubavi, ropstvo umjesto slobode".
• U Francuskoj je romanopisac Michel Houellebecq bio izveden pred sud, jer je Islam nazvao "najbedastijom od svih religija". U listopadu 2002. bio je oslobođen optužbi.
• U britanskom Nottinghamu je osnovna škola Greenwood Primary School otkazala božićnu predstavu živih jaslica, jer je pala u isto vrijeme kao i islamski blagdan Eid al-Adha.
• U Scarboroughu je Yorkshire Coast College izbrisao riječi "Božić" i "Uskrs" iz svog kalendara, da ne bi uvrijedio Muslimane.
• U Glasgowu je bio otpušten voditelj jedne kršćanske radijske emisije poslije rasprave između jednog kršćanina i jednog muslimana o pitanju je li Isus "put, istina i život".
• U Istočnom Londonu je gradsko vijeće Tower Hamletsa donijelo odluku o preimenovanju: Božićni domjenak suradnika dobio je ime "svečani domjenak", da se muslimani ne bi uvrijedili.
• U proljeće 2010. je jedan propovjednik u Wokinghamu u engleskoj grofoviji Cumbria bio uhapšen, jer je kod svojih slušatelja "izazvao nelagodu". Rekao je da Biblija kaže da su opijanje i homoseksualnost loši.
• 2010. niti švedska niti američka televizija nisu se usudile emitirati jednu epizodu američke serije South Park u kojoj se zauzimaju određena stajališta o Islamu. Argument je bio taj, da je emitiranje opasno, da bi moglo doći do prijetnji ili ubojstava.
•  2010. su autobusi u Miamiju na Floridi, SAD, nosili natpise koji se zalažu za vjersku slobodu i nude pomoć onima, koji žele napustiti Islam. Prijevoznik je te natpise brzo maknuo s riječima "da ne želi vrijeđati pravila koja vladaju u Islamu".
• Neki kršćanski vlasnici hotela u Liverpoolu bili su uhapšeni i optuženi jer su u jednom razgovoru o religiji izrazili svoja stajališta o Islamu. Iako je bračni par u konačnici bio oslobođen, sve skupa za njih je značilo poslovnu katastrofu i morali su prodati svoj hotel.
• 55% muslimana u Danskoj misle da bi trebalo zabraniti kritiku religije, a 64% zagovaraju ograničavanje slobode govora.

Opasan pomak

Navedeni primjeri daju naslutiti da je došlo do jednog opasnog pomaka:
• Pomak od temeljnog prava na slobodno izražavanje mišljenja prema temeljnom pravu da se nešto ne mora čuti.
• Pomak od govornika prema slušatelju.
• Pomak od legitimne zabrane "poticanja na nasilje" prema zabranjivanju svega onoga za što bi netko mogao reći "osjećam se povrijeđenim, uvrijeđenim, pogođenim".
• Pomak od objektivnih prema subjektivnim kriterijima i zakonima.

Ograničavanje slobodnog izražavanja mišljenja znači napadaj na temelje demokracije. Gubitnici su svi, uključujući i muslimane i homoseksualce. Još jedan primjer: Organizacija za islamsku suradnju (OIC), kojoj pripada 57 muslimanskih zemalja, zbog karikatura Muhameda donijela je rezoluciju, koju je u ožujku 2007. prihvatilo Vijeće za ljudska prava UN-a u Ženevi.

Rezolucija spominje vrijeđanje i blaćenje, ali ne u onom smislu u kojem zakoni u pravnim državama shvaćaju klevetanje. Osim toga, ova rezolucija ima važne nedostatke. Prvo, odnosi se uglavnom na Islam i na muslimane. Drugo, slobodu govora čini ovisnom o sadržaju govora. Treće, sadrži promjenu paradigme: više nije riječ o individualnim slobodama i pravima, nego o zaštiti jedne skupine i njezinog navodnog prava da ne bude vrijeđana. Četvrto, pretpostavlja da se istina o vjerskim pitanjima može i treba utvrđivati na sudu (što podsjeća na inkviziciju).

"Ova rezolucija ozbiljno ugrožava pravo pojedinca – muslimana ili nemuslimana – da bez straha od progona stvara vlastito vjersko uvjerenje i po njemu živi. Međunarodna zajednica mora se oduprijeti UN-u kada donosi protubogohulne zakone, a ovakve rezolucije mora nazvati njihovim pravim imenom: to je zakonski utvrđeno opravdanje potkopavanja slobode vjeroispovijesti i mišljenja i institucionalizirana netolerancija vjerskih manjina", rekla je Tina Ramirez, suradnica američkog zastupnika Trenta Franksa.

Četiri tendencije

Navedeni primjeri ukazuju na četiri oblika razvitka koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju za slobodu mišljenja i govorenja, a time i prijetnju stupovima demokracije i ljudskih prava.

Prvo: Zakoni protiv "govora mržnje". Oni krše temeljno načelo pravne države, koje kaže da zakoni moraju biti objektivni, racionalni, predvidljivi. Zakoni koji se odnose na slobodu govora moraju se odnositi na ono što je rečeno, a ne na ono što je doživljeno ili shvaćeno. Zakoni protiv "govora mržnje" izvršili su promjenu paradigme: s objektivnog na subjektivno, s predvidljivog na nepredvidljivo.

Drugo: doživljavamo sve više šikaniranja od strane policije, poslodavaca i općina. U listopadu 2009. engleska je policija istraživala bakicu Pauline Howe zbog "homofobne mržnje", jer je izrazila svoje negodovanje zbog homoseksualne parade u svom gradu Norwichu. Isto tako u Velikoj Britaniji, policija je provela saslušanje nad umirovljenicima Joe i Helen Roberts jer su se usprotivili tome, da mjesna zajednica daje novac za projekte koji potiču "homoseksualna prava". Crkva je 2000 godina naučavala da je izvanbračni seks između muškarca i žene grijeh. U ljetu 2010., španjolska medijska grupacija Intereconomia morala je platiti novčanu kaznu od 100.000 eura, jer je na televiziji emitirala reklamne spotove za poticanje tradicionalnog braka. To je bilo procijenjeno kao govor mržnje u odnosu na homoseksualce.

Treće: rastući broj prijetnji. Prijetilo se Ayaan Hirsi Ali. Poznate su prijetnje smrću i pokušaji atentata na danske karikaturiste. Muslimani su napali švedskog umjetnika Larsa Vilksa na sveučilištu Uppsala, dok je držao predavanje na temu slobodnog izražavanja mišljenja i pokazivao slike Muhameda. Sloboda mišljenja i govora postoje zato da bi se zaštitilo stajališta i izričaje koji bi mogli provocirati i šokirati. Sloboda govora znači i mogućnost da se propituje Larsa Vilksa i ono što je učinio. Napadaji i prijetnje smrću upućene Vilksu su samo jedan primjer za rastući broj sličnih događaja, koji predstavljaju prijetnju za demokraciju.

Četvrto: Rastuća autocenzura. Slobodu govora treba koristiti, ona inače umire. Pa ipak: sve veći broj informativnih emisija, političara i običnih građana podvrgavaju se autocenzuri. Time se prostor slobode govora već smanjio, iako se zakoni možda uopće nisu promijenili. Primjer za to su švedske i američke TV postaje, koje su same sebe cenzurirale s obzirom na seriju South Park.

Što su ljudska prava?

Pojam ljudskih prava dana se naveliko koristi. To ipak ne znači da svi misle isto. Postoje globalne organizacije koje imaju različito tumačenje ljudskih prava, naime Ujedinjene Nacije (UN) i Organizacija za islamsku suradnju (OIC).

UN su osnovane nakon Drugog svjetskog rata. Povelja UN-a o ljudskim pravima proglašena je 1948. U njezinim je temeljima judeo-kršćanska etika. OIC je osnovana 1969. Sastoji se od 57 država-članica i time predstavlja svakog petog stanovnika Zemlje. 1990. je OIC proglasila svoju povelju o ljudskim pravima, Kairsku deklaraciju o ljudskim pravima (koja se temelji na Šariji). Ona tvrdi da su islamska ljudska prava drugačija. Islamske zemlje su doduše potpisale UN-ovu Povelju o ljudskim pravima, ali se u praksi ipak više drže islamske verzije.

U Kairskoj deklaraciji stoji da se svih 57 islamskih zemalja mora držati te deklaracije. Dalje se kaže da se ona odnosi na "ummu", dakle na sve muslimane širom svijeta, uključujući i one koji ne žive u muslimanskim zemljama. To je čudno, budući da postoji standard po kojemu nacije (ne pojedinci) potpisuju međunarodne ugovore i konvencije i obvezuju se da će ih se držati. Kairska izjava indirektno dokida nacionalne granice i nacionalna zakonodavstva, kada kaže da tumačenje ljudskih prava koje se temelji na Šariji vrijedi za sve muslimane, bez obzira na to u kojoj zemlji žive ili koje državljanstvo imaju. S Kairskom izjavom, Šarija se opisuje kao nešto, što stoji iznad svih nacionalnih zakonodavstava – u svakom slučaju posvuda.

Uvijek iznova – u predgovoru, u raznim paragrafima, na kraju – Kairska izjava tvrdi da se svi njezini postulati temelje na Šariji i da ih treba tumačiti u svjetlu Kurana i islamskog zakonodavstva. Pojavljuju se pojmovi kao što su "sloboda" i "prava", ali samo u onim okvirima u kojima ih dopuštaju Kuran i islamsko zakonodavstvo.

Članak 10 Kairske izjave bavi se vjerskom slobodom. On tvrdi da se ni na koga ne smije vršiti pritisak u pitanjima njegove vjerske pripadnosti – ali i ta rečenica se podvrgava Šariji: ljudi koji se udalje od Islama izloženi su stvarnim opasnostima, nemali broj je bio kažnjen, neki čak smrću. Deklaracija o ljudskim pravima UN-a u članku 18 govori o vjerskoj slobodi i navodi tri važna aspekta: pravo jednoj vjeri pripadati, pravo vjeru ispovijedati i pravo vjeru promijeniti.

U zemljama u kojima Islam vrši odlučujući utjecaj na snazi su značajna ograničenja u pitanjima ispovijedanja vlastite vjere i mijenjanja vjerske pripadnosti. Kršćanima je uglavnom dopušteno preobratiti se na Islam, ali ako jedan musliman napusti Islam, to je za njega ilegalno i opasno.

O slobodi govora Kairska izjava kaže sljedeće: "Svaki čovjek ima pravo na slobodno izražavanje mišljenja u onoj mjeri, u kojoj ne krši temeljna načela Šarije. Svatko ima pravo u skladu s normama islamske Šarije širiti dobro i upozoravati na ono što je pogrešno i zlo". Sloboda mišljenja i govorenja tumači se dakle i ograničava u svjetlu Šarije.

Brojna istraživanja u kojima je riječ o raznim slobodama pokazuju da građani u muslimanskim zemljama trpe ugnjetavanje. Kad je riječ o politici, medijima, religiji, spolnoj jednakosti itd., uskraćuju im se temeljna ljudska prava. Govori se doduše o ljudskim pravima, ali njihova islamska verzija u konačnici postiže suprotno, jer prema muslimanskoj vjeri i muslimanskoj praksi Šarija stoji iznad svega. To se odnosi i na slobodu mišljenja i vjersku slobodu.

Tri preduvjeta

Da bi vjerska sloboda, sloboda okupljanja i izražavanja mišljenja mogla funkcionirati, moraju biti ispunjena tri preduvjeta:

• zakoni moraju biti pravedni, traži se primjereni kazneni progon.
• državni organi moraju biti spremni i sposobni osigurati zaštitu tih prava.
• pojedinačni građanin kao i društvene skupine moraju biti suglasni s tim pravima i slobodama, inače oni mogu biti zaobiđeni. To isto tako znači da treba drugima dopustiti vjerovati u nešto i izraziti nešto, što se drugome ne sviđa, i dopustiti pravo na okupljanje.

U članku The Culture of Offendedness? ("Kultura uvredljivosti?") Albert Mohler izražava svoje stajalište o konceptu "govora mržnje". S pravom ističe da nije moguće imati slobodno i demokratsko društvo i istovremeno jamčiti da se nikada nitko ne će osjećati uvrijeđenim ili povrijeđenim zbog nečijega mišljenja: "Koncept otvorenog građanskog društva polazi od vrlo stvarne mogućnosti da svakog pojedinca u svakom trenutku netko iz tog društva može povrijediti. Civilizacija cvate kada se pojedinci i skupine trude svesti na minimum sve uvrede koje se mogu izbjeći. Istovremeno moraju priznati da je stvarna ili subjektivno doživljena uvreda ili povreda cijena koju društvo treba platiti, ako želi imati pravo na neometanu razmjenu misli i slobodno izražavanje mišljenja".

Iranski vjerski vođa Ajatolah Homeini godine 1989. izrekao je smrtnu presudu piscu Salmanu Rašdiju. Predbacio mu je da je u knjizi Sotonski stihovi hulio Boga i Islam. Homeini je pozvao sve muslimane svijeta da izvrše tu smrtnu presudu. Rašdi se morao prikriti. Rašdi, koji bolje od mnogih drugih poznaje značenje slobode govora i kako je ona ugrožena, piše ovako:

"Apsurdno je misliti da se može izgraditi društvo u kojemu se nitko nikada ne će osjećati uvrijeđenim ili povrijeđenim. Isto tako, apsurdno je misliti da ljudi moraju imati pravo tražiti od zakonodavca da ih zaštiti od uvreda ili povreda. Treba donijeti jednu temeljnu odluku: Želimo li živjeti u slobodarskom društvu ili ne? Demokracija nije popodnevna kavica na kojoj ljudi sjede i vode uljudne razgovore. U demokracijama može doći do toga, da se netko strahovito razljuti na nekoga. Gorljivo se raspravlja o stajalištima. Ljudi imaju temeljno pravo u raspravi ići sve do one točke u kojoj se netko osjeti uvrijeđenim zbog nečega što je bilo izrečeno. Nije nikakva umjetnost podržavati slobodu mišljenja osobe s kojom se slažemo, ili prema čijem smo stajalištu indiferentni. Obrana slobode mišljenja i govorenja počinje tamo gdje ljudi kažu nešto, što sami ne možemo podnijeti. Tko nije sposoban braniti takvo pravo, taj ne vjeruje u slobodu mišljenja i govorenja".

Perspektive

Sloboda mišljenja i govorenja isto tako znači da dajemo prostora onim mišljenjima koja nam stvaraju nelagodu. To koriste politički nekorektni ljudi, manjine, neprilagođeni, ali i "prosječni građanin". Sloboda mišljenja i govorenja je temelj političkih rasprava i političkog djelovanja.

Ne može se imati slobodu i istovremeno jamčiti da se nitko nikada ne će osjećati uvrijeđenim ili povrijeđenim. Jamčiti se pak može nešto posve drugo: Ako se zakida pravo na slobodno izražavanje mišljenja, demokracija je u opasnosti.

Sloboda govora je osim toga važno oružje u borbi protiv diktatura. Sam Ericson, predsjednik i osnivač Advocates International, tvrdi: "Za diktatora nema veće prijetnje nego što je pravo na slobodno izražavanje mišljenja. Moćnicima reći istinu u lice, to je prijetnja svima koji na tržištu mišljenja žele osigurati monopol. Uvid u to, što je istina, u povijesti je uvijek rušio diktatore s njihovih postolja".
Demokracija, ljudska prava i sloboda nisu ciljevi koji se postižu sami od sebe. Ne bismo smjeli misliti da se pravo na slobodu mišljenja podrazumijeva. Može ga se i prokockati.

Napadaji na slobodu govora u Europi i drugdje u svijetu izazivaju zabrinutost. Moramo se usprotiviti šikaniranju, prijetnjama, autocenzuri i "zakonima protiv govora mržnje". Moramo se zauzimati za pravo svakog pojedinca da svoje mišljenje izrazi pismeno, usmeno ili u slikama. Ako se naše društvo nastavi kretati u smjeru "prava da se nešto ne mora čuti", ne će biti pobjednika nego samo gubitnika.

Pravo na slobodno izražavanje mišljenja je ključna točka demokracije i neophodno potreban sastojak ljudskih prava. Nemojmo se s time igrati.

N.B.: Što se u Hrvatskoj smije a što se ne smije reći?

Na HTV-u je jedna novinarka bila sankcionirana jer je u svojoj emisiji pustila odlomke jednog nagrađivanog BBC-jevog dokumentarca. Na HTV-u je bilo sankcionirano cijelo jedno uredništvo, jer je u Dnevniku jedna saborska zastupnica rekla što misli. (Usput rečeno, ništa posebno u usporedbi s onim što se čuje na tlu Europske Unije…) Na HTV-u je jedan urednik u Dnevnik pozvao – pa joj jedva dao da dođe do riječi i na kraju izgrdio - jednu političarku zbog njezinih etičkih uvjerenja. Jednog je sveučilišnog profesora rektor sankcionirao zato što je iznio svoj stav da je homoseksualnost bolest.

Na HTV-u nije sankcionirano uredništvo Školskog programa, koje pušta rečenice koje prave promidžbu pedofilije, pornografije, seksualnog promiskuiteta među maloljetnicima. U Hrvatskoj nisu sankcionirani jedan sveučilišni profesor i jedna udruga koji su u zemlju doveli deklarirane pedofile i promicatelje legalizacije pedofilije. U Hrvatskoj nisu sankcionirani MZOS i AOO zbog nametanja jednog neznanstveno pripremljenog predmeta. U Hrvatskoj nije sankcioniran ministar znanosti, obrazovanja i sporta zbog grubih uvreda na račun katoličkih biskupa, udruga roditelja, sportskih udruga itd… Ignoriranje organizirane akcije radikalnog homoseksualnog lobija dovelo je do uvođenja kinseyevskog spolnog odgoja i rodne teorije u škole.

U Hrvatskoj je obustavljeno istraživanje komunističkih zločina. Istovremeno najviši državni dužnosnici posjećuju mjesta "antifašističkog ustanka" za koja usmena predaja tvrdi da su bila četnička legla. U Hrvatskoj se izobražavaju mladi i perspektivni obožavatelji lika i djela Draže Mihajlovića iz susjednih država. U Hrvatskoj slobodno žive i djeluju bivši agenti komunističkih tajnih službi. U Hrvatskoj slobodno žive i djeluju petokolonaši velikosrpske ideologije iz nedavnoga rata. Prešućivanje činjenice da u Hrvatskoj postoji latentno četništvo/veliko-srbizam i titoizam ne će dovesti do toga da oni nestanu. Naprotiv.

U Hrvatskoj, ljudi koji razmišljaju temeljito i dugoročno ne mogu doći do riječi jer je javni prostor prezasićen frazeologijom onih koji ne vide dalje od nosa. U Hrvatskoj demokracija ne uspijeva pustiti korijene: već naraštajima prelazimo iz jedne u drugu totalitarnu misao, a najnovija moda je nametanje manjinskih ideologija koje se danas prodaju pod firmom "ljudskih prava". Nametati "prava" koja dokidaju prava drugih ljudi – to je diktatura.

Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda…

Priredila: Lidija Paris