gototopgototop

bogovi na daljinski Ispis
Autor: Saša Jarmanović   
06. svibnja 2013.

Sjećam se trenutaka iz djetinjstva kada smo brali ljeljke, natjecali se čije su sanjke brže, tko dalje može baciti kamen, dulje roniti u Stupi na rijeci Tribiji... Bilo je to vrijeme kada su nam stariji davali odgovornu zadaću nošenja televizijske antene, takozvane riblje kosti po njivama, ne bi li uhvatili barem jedan program. Ima malo snijega, al dobar je ton... Ostavi!!! – čuo bi se uzvik ponosnome pronalazaču signala.

Maloprije supruga i ja ispijamo jutarnju kavu. Na stolu je daljinski od televizije, te dodatni daljinski za digitalni prijem slike. Tu je i daljinski od kućnoga kina, zatim onaj od klime. Na stolu su i dva mobitela, te jedan isključeni stari, s kojim se Petar igra. Naravno, imamo i fiksni, kućni telefon... On nije na stolu, nego stoji kraj televizije, velike plazme, 110cm promjera ekrana.

Bog ima svoje namjesnike na zemlji, ali i sotona ima svoje. Ovi drugi su nas dobrano prevarili. Uvjerili su nas kako nam je toliko toga potrebno, kako bez modernih tehničkih dostignuća ne možemo živjeti.

Polako, koristeći ljudski snobizam i reklamu, uvjerili su nas u neophodnost mobitela. Praktično, brzo i efikasno komuniciranje! Komu se ne bi svidjelo!? Prvo smo davali lovu na male, a sada su opet u modi veliki i tako u krug... Dobili smo mobitele, ali smo prestali hodati, ići pješaka po prijatelja na kavu, ponekada i uzalud, jer ne bi bio doma. Zbog silnoga komuniciranja, i još silnijeg nekretanja, počeli smo se gojiti, ubrzano debljati, pa nam neprijateljevi izaslanici, čiji je bog jedino novac, sada uz mobitele, prodaju i brojna sredstva za mršavljenje, uvjeravajući nas kako možemo ležati, telefonirati i uz njihove preparate biti zgodni.

Prodali su nam klime. U našim gajbama nam je ugodno, onako kako naštimamo. Zato više nemamo potrebu izlaziti i tražiti hlad pod stablima oraha, jabuke, trešnje... Sve se manje srećemo na obalama jezera i rijeka, jer se rashlađujemo SAMI u svojim domovima. Nemamo potrebu s prijateljem pročakulati, popiti hladan gemišt ili pivo.

Bog je osmislio i zamislio čovjeka kao društveno biće. Ta društvenost je u njegovoj naravi. Mi po prirodi tražimo drugoga. Čovjek je usmjeren na čovjeka. Facebook, Twitter i ostale društvene mreže stvaraju privid druženja, lažno, virtualno prijateljevanje, a u stvari čovjek ostaje sam. Mudra je i velika ta zamka oca svega lažnoga, neprijatelja čovjekova od samih početaka. Kada sotona uspije osamiti nas, izolirati od društva koje nam je po naravi potrebno, onda nam nudi lažnoga prijatelja! Koga drugoga, nego televiziju.

Televizija suvremenome čovjeku biva nadomjestak prijateljevanja i komunikacije. Ona nas uspijeva uvjeriti kako su nam sve noviji i noviji mobiteli, prijenosna računala, kamere i fotoaparati neophodni. Televizija uvjeri čovjeka s Kupresa, gdje devet mjeseci ima snijega, da ide na zimovanje u Austriju, te Dalmatinca da ljetuje na prekrasnome Cipru. Ona nam laže o neophodnosti uzimanja tableta za ubrzan metabolizam, pamćenje, prostatu, tegobe želuca i tko zna što sve ne... Postaje bitno koliko piksela, a ne koliko zajedničkih obiteljskih fotografija. U prvom je planu gdje smo bili, a ne s kim smo bili i kako smo se proveli. Treba imati veliki, tanki televizor. Nebitno je koliko smo se puta s prijateljima ispred toga tv-a okupili. Tako nas vrhovni lažac laže u nedogled.

Moram napomenuti kako svi ti uređaji na daljinski bivaju prilično skupi, a računi koje iziskuju još skuplji. O skupoći spomenutih ljetovanja i zimovanja ne treba ni govoriti. Kada svemu navedenome dodaš još neophodnu potrebu za novim automobilom, postaje ti jasno zašto je nekada plaća od tisuću maraka bila odlična, a danas je dovoljna od prvoga do prvoga.

Čovjek postaje nezadovoljan, osjeća se manje vrijednim jer ne može priuštiti sve što mu se nameće, mada daje sve od sebe. Likovi u sapunicama imaju obilje svega, pa nam luksuz predstavljaju kao standard, a mi u želji da priuštimo standardno zaboravljamo na NUŽNOST LJUBLJENJA I SPASENJA.

Zadaća čovjeka jest ljubiti bližnjega, ali želim istaknuti kako je suvremenome čovjeku posebno teško ljubiti samoga sebe, kao izvrsno Božje stvorenje. Kako je teško mladom čovjeku prihvatiti vlastitu osobu, dok ga se s ekrana bombardira apolonski građenim tjelesima bogatih, slavnih, sveimajućih i potpuno sretnih zvijezda koje se prije ili poslije gase u blatu dezorijentiranosti i sebeljublja.

Pokušajmo svi skupa shvatiti kako sve moderno i u tehnološkom smislu zapanjujuće nije nužno, a kako je Bog koji spašava blizu i nije na daljinski!

 
Povezani članci :

» Razmišljanje o Karizmatskom pokretu

Ono o čemu bih želio progovoriti ovoga puta u ovom, nadam se ne predugome tekstu, jest Katolički karizmatski pokret. Kao katolik zamjećujem kako je ovo područje ono koje mnoge ljude zbunjuje, ostavlja u nedoumici... Što misliti o molitvama za...

» Sotonizam na sceni

Postoji izreka: "KAŽI MI ŠTO ČITAŠ, REĆI ĆU TI TKO SI." Danas, kada ljudi čitaju sve manje, a sve više vremena provode pred računarima, televizorima i sa slušalicama u ušima, ovu izreku dalo bi se vremenu prilagoditi, te donekle...

» Ajmooooo!

Kako sam već pisao u jednome od prijašnjih tekstova na ovoj web-stranici, već 10 godina sam vjeroučitelj u jednoj mostarskoj Osnovnoj školi. Nadam se kako čitatelj ne će shvatiti pogrješno ako o sebi napišem kako sam u tih 10 godina bio...

» Krivim crtama piše pravo

Prvotno želim pozdraviti osnivanje župne stranice koja progovara o aktualnim životnim temama, osvijetljenim istinom Isusa Krista. Godio mi je župnikov poziv da počnem pisati, no odmah sam se našao u problemu, pitajući se o čemu bih uopće...