gototopgototop

Razmišljanje o Karizmatskom pokretu Ispis
Autor: Saša Jarmanović   
18. studenog 2014.

Ono o čemu bih želio progovoriti ovoga puta u ovom, nadam se ne predugome tekstu, jest Katolički karizmatski pokret.

Kao katolik zamjećujem kako je ovo područje ono koje mnoge ljude zbunjuje, ostavlja u nedoumici... Što misliti o molitvama za oslobođenje, polaganjima ruku, iznenadnim padanjima na tlo, odnosno počivanjima u Duhu!? Donosi li pojavnost takvih praksi Crkvi veću korist ili štetu? Kakav stav zauzeti prema Katoličkom karizmatskom pokretu i onima koji ga predvode?

Ne možemo zaobići činjenicu kako Crkva i crkvene strukture te sami vjernici diljem svijeta, a pogotovo u Europi, prolaze stanovitu krizu vjere i morala. Uzroci su mnogi, a vjerojatno jedan od najvećih jest sustavno dugogodišnje nametanje potrošačko-uživalačkoga mentaliteta, koji uništava duhovnost, religioznost i sve ono što čovjeka vodi k Bogu.

U takvoj situaciji čovjekova duhovna strana osobnosti, zbog njegove trke za materijalnim, ostaje "gladna" i prije ili poslije počinje tražiti ono što joj nedostaje. Nažalost, često taj duhovni element kršćani suvremenoga svijeta traže u sljedbama, jer nisu za vrijeme odrastanja dovoljno duhovno sazreli i potpuno upoznali Krista te se njihovo kršćanstvo zadržalo na pukoj razini isprazne religioznosti i narodnih običaja.

Takva zakržljala duhovnost nije dovoljna odraslom čovjeku kako bi "nahranila" sve njegove potrebe za nadnaravnim, pa onda on otvara vrata Jehovinim svjedocima i drugim skupinama koje nude lažnoga Krista te ljude odvode u propast. Ono što zavede kršćansku dušu i prikloni je sljedbama jest toplina, bliskost, razgovor, susret, stisak ruke, spremnost na slušanje, solidarnost među članovima takvih skupina, čega, ako ćemo biti iskreni, u našoj Crkvi i te kako manjka, a užurbanom homo sapiensu dvadeset prvoga stoljeća je i te kako potrebno.

Misna žrtva, kojoj svakoga tjedna barem jednom nadam se nazočimo, jest najuzvišeniji čin duhovnosti i prelijep oblik božanskoga dolaska među nas smrtnike. No, koliko smo puta, odnosno jesmo li ikada nazočili nekakvom skupu kršćana u našoj lokalnoj crkvi, gdje se moglo razgovarati o svakodnevnici, onome što nas više-manje sve pritišće i na neki način muči!? Osjećaš li se katkada sam? Zar niste nikada samoga sebe doživjeli kao onoga kršćanina koji je sam sa svojim idealima, bez istomišljenika, obezglavljenoga u ovome svijetu nekih novih vrjednota i ideala!?

Lokalne župne zajednice na svu sreću sve više uvode, mada osobno smatram kako se moglo s time početi i prije, one oblike pastoralne prakse, koji će vjernicima, u svijetu s obiljem sadržaja svih mogućih vrsta, ponuditi istinite odgovore u svezi jedinoga nam Boga Isusa Krista, ali i učiniti da se kršćani osjećaju onime što doista i jesu, odnosno da im se predoči činjenica i intenzivira osjećaj o pripadnosti jednoj moćnoj vojsci, nadmoćnoj zajednici kojoj je na raspolaganju sva milost Božja, kako bi svijetu donijela istinu i borila se protiv svog zla ovozemaljskoga. Takva praksa župnika i njihovih pomagača jak je "antibiotik" protiv osjećaja usamljenosti i izoliranosti kod vjernika, a onda i branik od raznoraznih sljedbi i agresivnoga nastupa njezinih pripadnika.

U tome kontekstu pojavu Katoličkog karizmatskog pokreta smatram pozitivnom, jer takvi pokreti ne odbacujući Krista, dodatno zbližavaju kršćane i učvršćuju ih u nastojanju kako bi živjeli zadane krjeposne ideale.

U okviru Katoličkog karizmatskog pokreta organiziraju se i mnogi seminari te Duhovne obnove, koje u velikoj mjeri služe nadogradnji i izgradnji vjere pojedinca. Čovjeku se posvješćuje nazočnost živoga Boga u svakodnevnome životu i dodatno ga se motivira kako bi počeo ili nastavio nasljedovati Krista

Smatram kako i toliko spominjana praksa polaganja ruku, uz molitve za oslobođenje i ozdravljenje, nije za osuditi, ako joj je prvenstvena i jedina nakana proslava imena Gospodnjega. Svakako, kada govorimo o ovim stvarima, na umu treba imati kako su nam Božji planovi i zamisli nekada nedokučivi i ne uvijek shvatljivi, te kako je često ono što ljudskim rječnikom nazivamo tjelesnom patnjom, za dušu spasonosno, pa pojam ozdravljenja ne podrazumijeva uvijek oslobođenje od bolesti, nego i prihvaćanje iste, kao križa po kojem bivamo spašeni.

Treba jasno reći vjernicima kako propovijed i pričest imaju izvanrednu milosnu i spasonosnu snagu, veću nego bilo kakav čin egzorcizma, pa se uvijek i iznova treba za te Božje darove oduševljavati.

Pogubno bi bilo upasti u zamku gdje bi se sakramentima pretpostavili sakramentali (blagoslovine), ili bi se raznorazna molitvena bdijenja i šaroliki oblici vjerničkih okupljanja stavili ispred euharistijske žrtve. Zdravo poimanje vjere i religije uviđa kako za time nema ni potrebe, jer sve skupa sačinjava neraskidive dijelove vjerničkoga života i sačinjava šaroliki mozaik katoličke vjerničke prakse.

Ipak, uočio sam, a takva su iskustva i nekih mojih prijatelja, koji su bili ili još jesu redoviti sudionici karizmatskih skupova, kako određeni broj vjernika posjećuje duhovne obnove i molitvene skupove, samo s nakanom kako bi utažio žeđ za čudom, odnosno sklopljenih očiju legao na pod, progovorio nekim drugim jezikom… Neki stalni sudionici spomenutih skupova dozvoljavaju da ih preplavi osjećaj elitizma, pa one koji nisu sudionici istih, od ovakvih bivaju promatrani kao kršćani nižega reda. Poznati su mi i slučajevi gdje su pojedinci toliko okupirani životom karizmatske zajednice, pa zaboravljaju i u drugi plan stavljaju redovite obiteljske i radne obveze. Pričala mi je jedna djevojka, sada već gospođa, kako je prigodom njezina prvoga posjeta karizmatskome skupu, oko nje nekoliko osoba palo na pod i tako ležalo sklopljenih očiju, dok je ona stajala. Tada joj je prišlo nekoliko osoba iz drugoga dijela prostorije, bodreći je i govoreći kako će i ona pasti svakoga momenta. Nije pala, a nalazila se pod takvim pritiskom, da više nikada nije posjetila spomenuti skup. Svi navedeni Crkvi i Karizmatskom pokretu nanose više štete, nego što daju dobroga, mada toga vjerojatno ni sami nisu svjesni.

Bespredmetno je postavljati pitanje: "Treba li Crkva Karizmatski pokret?" Takav pokret je dio Crkve i dok su karizmatski skupovi toliko posjećeni, gornje pitanje je suvišno. Možda bi se ispravno bilo zapitati što to vjernika tjera da pređe stotine kilometara kako bi bio sudionik skupa gdje se moli za oslobođenje i ozdravljenje, kada to isto može činiti i sa svećenikom u vlastitoj župi!? Odgovora je mnoštvo, jer se ne može naći jedan univerzalan, koji bi vrijedio za sve.

Vjerojatno neću reći ničega pogrješnoga ako ustvrdim kako su i neki svećenici upali u jednu od najopasnijih sotonskih zamki, odnosno prestali govoriti o postojanju Zloga kao osobe i zlih praksi koje taj pali anđeo zameće među ljudima i nada se našoj propasti. Kao vjeroučitelju su mi neki svećenici govorili kako ne trebam pričati djeci o opasnostima kao što su prizivanje duhova, tarot, proricanje sudbine iz dlana, graha, hipnoza, reiki, crna i bijela magija i druge pogubne sotonske prakse. Kako ćemo pomoći čovjeku izbjeći sotonsku zamku, nego da ga na istu upozorimo!?

Ni u koga ne upirem prstom, ali smatram kako bi trebalo razmisliti o tome, da se o gore navedenim stvarima više počne govoriti tijekom naobrazbe svećenika i vjeroučitelja, kroz postojeće predmete ili neki novi, kako bi se sutra, kada kroče među ljude, lakše snalazili u konkretnoj problematičnoj situaciji i znali ponuditi odgovor koji će možda za izgubljenu dušu biti spasonosan. Nikakvo je zlo u tome ako će kršćanska duša u potrazi za odgovorom stati pred svećenika koji predvodi neku od karizmatskih zajednica, te će problem skupa rasvijetliti svjetlom Krista Spasitelja. Pogubno je ako ta ista osoba tražeći zaluta u krilo sljedbe koja ne nudi Istinu, nego lažnu nadu i potpunu propast.

Možda bi trebalo razmisliti i o tome da svaka biskupija ima po jednoga svećenika egzorcista? Ne mislimo valjda kako vojska zlih danas napada manjim intenzitetom nego prije!?

Rezimirao bih: Karizmatskim zajednicama osobno kažem DA, kao kamenčiću u mozaiku kršćanske duhovnosti. Karizmatskim zajednicama i njihovim pripadnicama kažem DA, ako su lišeni osjećaja elitizma i pokorni volji i odredbama crkvenih pastira. Karizmatskim zajednicama svakako DA, ukoliko pomažu čovjeku prebroditi osjećaj osamljenosti i straha te mu pružaju osjećaj pripadnosti i približavaju Izvoru sreće i spasenja.

Treba vjernik biti oprezan glede laika, koji možda i sami sebe proglašavaju kao posebno od Boga darovanim, te se žele nad unesrećenikom moliti za ozdravljenje ili oslobođenje od nekoga drugoga zla. Nije Božji čovjek svaki onaj koji nosi krunicu oko vrata i zaziva ime Kristovo. Duhovno područje jest ono koje ne pozna pojam NEUTRALNOSTI. Tu ili nešto dolazi od BOGA ili od ZLOGA. Zato, OPREZ!!!

Potrudimo se izići iz čahure sebičnosti, užurbanosti, odnosno okrenutosti samima sebi. Hajdemo činiti dobra djela! Kreni od najmanjega: Pomogni susjedu iscijepati ili složiti drva, odnesi tuđu vrećicu smeća u kontejner, ne trubi sumanuto ako vozač ispred tebe već deset sekundi ne vidi kako se upalilo na semaforu zeleno… Moli Boga iskreno, zajedno s ukućanima, prijateljima… Razgovaraj s Isusom prijateljski, neformalno… Redovito se ispovijedaj i govori samome sebi kako hostija koju primaš jest sama nazočnost Kristova. Više čitaj, a manje gledaj! Više slušaj, a manje zbori! Ne slušaj svakodnevne crne televizijske i radijske vijesti! Misli dobro i čini dobro! Puhnut će Duh Sveti kroz tvoj život svom silinom, jer oslobodit ćeš u sebi ogromnu silu koju si po krštenju i potvrdi dobio.

SRETNO!

 
Povezani članci :

» Sotonizam na sceni

Postoji izreka: "KAŽI MI ŠTO ČITAŠ, REĆI ĆU TI TKO SI." Danas, kada ljudi čitaju sve manje, a sve više vremena provode pred računarima, televizorima i sa slušalicama u ušima, ovu izreku dalo bi se vremenu prilagoditi, te donekle...

» Ajmooooo!

Kako sam već pisao u jednome od prijašnjih tekstova na ovoj web-stranici, već 10 godina sam vjeroučitelj u jednoj mostarskoj Osnovnoj školi. Nadam se kako čitatelj ne će shvatiti pogrješno ako o sebi napišem kako sam u tih 10 godina bio...

» bogovi na daljinski

Sjećam se trenutaka iz djetinjstva kada smo brali ljeljke, natjecali se čije su sanjke brže, tko dalje može baciti kamen, dulje roniti u Stupi na rijeci Tribiji... Bilo je to vrijeme kada su nam stariji davali odgovornu zadaću nošenja...

» Krivim crtama piše pravo

Prvotno želim pozdraviti osnivanje župne stranice koja progovara o aktualnim životnim temama, osvijetljenim istinom Isusa Krista. Godio mi je župnikov poziv da počnem pisati, no odmah sam se našao u problemu, pitajući se o čemu bih uopće...