Narod koji ne poznaje svoju prošlost i iz nje ne uči nema budućnosti. Tako i narod koji ne vrednuje svoje svece gubi vlastitu vjeru. Sv. Marko Križevčanin (puno ime Marko Stjepan), treći po redu proglašeni svetac iz hrvatskog naroda, ne bi nam stoga smio ostati nepoznanicom.

Postoje nesuglasice oko datuma njegova rođenja. Premda su mnogi životopisi navodili da je rođen 1580., ipak je sigurnije da se Marko rodio 1589. godine. O tome svjedoči Katalog rimskog zavoda Germanicum-Hungaricum, gdje je zabilježeno da je Marko primljen u zavod 1611. u 23. godini života.

Rođen je u Križevcima, tada važnom gradu Slavonije i Hrvatske. Iz djetinjstva nam je poznato da je već kao dječak gajio pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Kao mladić najprije se upisuje na vojnu akademiju u Grazu, ali ubrzo je promijenio svoje mišljenje te kod isusovaca u Beču završava studij filozofije postigavši doktorat iz filozofije s odličnim uspjehom. Nakon studija filozofije u spomenutom zavodu u Rimu upisuje studij teologije, gdje je sačuvan i njegov potpis: "Marcus Stephanus Crisinus Croata, Diocesis Zagrabiensis – Marko Križevčanin, Hrvat iz Zagrebačke biskupije“.

Nakon studija teologije vraća se u Hrvatsku, gdje godinu dana pastoralno djeluje kao svećenik u rodnom kraju. Na poziv ostrogonskog nadbiskupa Petra Pazmanyia odlazi u sjevernu Ugarsku, gdje pastoralno djeluje među izbjeglim Hrvatima koji su utekli ispred turskoga zuluma. Povjereno mu je upravljanje opatijom Szeplak te mjesto profesora i rektora sjemeništa u Trnavi.

U ustanku kalvinista pod vodstvom vojskovođe Rákóczyia napadnut je grad Košice u kojem je bilo katoličkog življa. Marko Križevčanin odlazi u opkoljeni grad kako bi kao svećenik dijelio sakramente. Ubrzo je uhićen, zajedno s dvojicom isusovaca: Melkior Grodziecki i Stjepan Pongracz. Kroz tri dana su zvjerski mučeni i nakon što odbijaju odreći se katoličke vjere pogubljeni su 7. rujna 1619. godine.

Poznati katolički povjesničar Hilaire Belloc ukazuje na zaboravljenu činjenicu da je "u prirodi Crkve izazivati ljutnju i napade svijeta“. Ova tvrdnja se na radikalan način pokazala istinitom u životu sv. Marka Križevčanina. Do zadnjega trenutka živio je trostruku vjernost: vjernost Bogu, vjernost Katoličkoj Crkvi i vjernost papi. Dirljive su riječi sveca svojim mučiteljima prije nego što je pogubljen: "Što se pak vjere tiče, druge vjere ne poznam, nego katoličke, a nju ću i s Božjom milosti do zadnjega daha čvrsto držati, pa nema obećanja koja bi me sklonila da je ostavim!“

Našu maštu uvijek golica život koji je prethodio mučeništvu pojedinog sveca: što je najviše utrlo put svjedočanstvu za Krista potpisanom vlastitom krvlju? Čini se da odgovor u slučaju sv. Marka Križevčanina treba tražiti u duhovnosti sv. Ignacija. Kroz cijeli njegov život, kao nit, provlači se utjecaj isusovačke misli izražene u Duhovnim vježbama koje je sv. Marko zacijelo više puta obavio. Pretpostavljamo da je 2. tjedan ovih vježbi, gdje vježbatelj moli "od našega Gospodina milost ne oglušiti se na njegov poziv, već pokazati se spremnim i brzim ispuniti njegovu presvetu volju“, bio nadahnuće Križevčaninu prepoznati milosni trenutak i odvažno podnijeti mučeništvo za Krista.

Druga stvar je spomenuta pobožnost Mariji. Ima nešto čudesno u tim svecima koji su bili veliki štovatelji Djevice Marije. Sjetimo se samo sv. Maksimilijana Kolbea – sveca iz bunkera smrti. Kao da svecima koji su izmolili Marijinu prisutnost u trenutku smrti mučeništvo postaje radost!

U svakom sukobu, pa i onom vjerskom, postoje svijetli primjeri onih koji osuđuju svako nasilje. Tako su mnogi stanovnici onoga kraja bili postiđeni svirepim ubojstvom trojice svećenika te se jedna skupina pobožnih protestantskih žena zauzima kod košičkog suca i uspijevaju ishoditi da se tjelesa ubijenih, bačena na zahod, sahrane na dostojan način.
Pouka koju nosi ovaj svetac: valja ostati Isusov učenik makar i po cijenu vlastita života. O tome govore i riječi bl. Alojzija Stepinca, čiji život u mnogočemu podsjeća na život sv. Marka Križevčanina, kada veli: "Ponos i čast muža zahtijeva da se ne ljulja kao trska pred lažnim duhom vremena, nego da stoji čvrst i odlučan, da i pogine za ono što je upoznao kao istinu."

15. siječnja 1905. papa Pio X. proglasio je blaženim trojicu mučenika. Devedeset godina kasnije, 15. srpnja 1995., u Košicama – mjestu njihova mučeništva – papa Ivan Pavao II. pribrojio ih je zboru svetih. U katoličkim kalendaru 7. rujna je spomendan sv. Marka Križevčanina. Njegove relikvije danas se nalaze u uršulinskoj crkvi sv. Ane u Trnavi, u Slovačkoj.

Tekst objavljen u reviji Svjetlo riječi, rujan 2013.