16. travnja
Sveti Benedikt Josip Labre (1748-1783)

16. travnja, davne 1927. godine, rođen je Josip Ratzinger koji nakon izbora za papu uzima ime Benedikt. Zanimljiva je podudarnost da je toga dana umro i jedan svetac istoga imena. Možda i jedinstven u cijeloj povijesti Katoličke crkve. Njegov neobični život ujedno je i potvrda „da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8,28). Ime mu je Benedikt Josip Labre.

Rođen kao najstariji u obitelji od petnaestero djece. Zbog iznimne nadarenosti, već u ranoj dobi, poslan je kod ujaka svećenika da se sprema za svećenički poziv. Njegov intelektualni razvoj trajao je negdje do 16 godine, a onda odjednom kao da je pamćenje stalo. Benedikt niti je više želio niti mogao napredovati. Jedino što osjeća u sebi je silna potreba da uđe u neku od strogih redovničkih zajednica i posve pripada Bogu. Međutim, to mu nikako ne uspijeva. Nakon ujakove smrti obilazi brojne samostane, ali nigdje se ne može zadržati.

Dušu mu razdire osjećaj nemira i straha ne znajući što Bog od njega želi. Izgleda da je prolazio kroz tamnu noć duše o kojoj govori sv. Ivan od Križa. Kao prosjak putuje sve do Rima i dalje misleći kako treba postati redovnik. Konačno u Rimu se događa trenutak rasvjetljenja: Benedikt Josip odjednom shvaća da njegov poziv nije ništa drugo doli biti siromašni prosjak i trajni hodočasnik na ovoj zemlji. Čim to shvaća dušu mu preplavljuje neopisivi mir. Slično kao i u životu asiškog siromaha nakon što je razumio što Bog od njega želi.

Način života koji je uslijedio posve je zanimljiv. Idućih nekoliko godina, kao ubogi siromah, preko Italije, Švicarske, Francuske pa sve do Španjolske, obilazi brojna svetišta provodeći vrijeme u molitvi. Mnogi ga smatraju luđakom. Konačno, 1774. godine, grad Rim postaje njegovo stalno boravište. Najveći dio dana provodi u crkvama u kojima je bio stalno izložen Presveti sakrament, a tijekom noći hodočasti u sedam glavnih rimskih bazilika. Žeđ je gasio u gradskim fontanama i hranio se onim što bi pronašao na ulici. Malo vremena koje bi posvećivao snu provodio je u zidinama Koloseuma ispod V. postaje Križnog puta – Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ.

Jedine zemaljske stvari koje je posjedovao bile su: Novi zavjet, Časoslov, knjiga Nasljeduj Krista i dvije krunice. Međutim, Gospodin ga je nagradio neizmjernim nebeskim blagom – izvanrednim darovima Duha Svetoga. Jedan svećenik je svjedočio da je uvijek, kada je siromašni prosjak bio u crkvi, propovijedao s tolikim zanosom da su svi čudili odakle su mu dolazile takve riječi. Josip Benedikt svojom pojavom jednostavno je unosio mir u dušu, tako da mu se već za života obraćaju mnogi tražeći savjet i utjehu. Očevici koji su ga promatrali u molitvi vele da mu je lice blještalo neobičnim sjajem. Jednom prilikom, dok je bio u molitvi ispred groba sv. Ignacija, pao je u ekstazu i tijelo mu je lebdjelo pred očima začuđenih posjetitelja crkve.

Budući da je većinu svoga vremena u Rimu provodio pred Isusom u Presvetom sakramentu, već za života dobiva nadimak: "Prosjak od vječnog klanjanja". U nazočnosti jednog svećenika izrekao je proroštvo da će, nakon njegove smrti, mnoštvo naroda dolaziti i iskazivati štovanje njegovom tijelu. To se i ostvarilo.

Uz zvona anđeoskog pozdrava, u svojoj omiljenoj rimskoj crkvi – Santa Maria dei Monti, umire u 35. godini života, vjerojatno od pothranjenosti. Glas o njegovoj svetosti brzo se proširio cijelim svijetom i u kratkom vremenu nakon smrti, po njegovu zagovoru, dogodilo se 136 čudesnih ozdravljenja! Na njegovom sprovodu nazočan je bio i protestantski pastor imenom John Thayer, koji se nakon toga obratio na katoličku vjeru i zaređen za svećenika.   

Josipa Benedikta svetim je proglasio papa Leon XIII. 1881. godine. Zaštitnik je beskućnika i siromaha.

Objavljeno u reviji Svjetlo riječi, travanj 2014.