9. lipnja
Blažena Ana Marija Taigi (1769-1837)

Crkva je uvijek, ne samo u novije vrijeme kako se može krivo pomisliti, promicala u red blaženih i svetih, pored osoba iz redovničkog i svećeničkog staleža, također i muževe i žene koji su živjeli uzornim obiteljskim životom. Takav primjer je i neobična blaženica koju želimo upoznati ovoga mjeseca.

Ana Marija Taigi rođena je u talijanskom gradu Sijeni i već u ranom djetinjstvu s roditeljima se seli u Rim, gdje je naučila šiti kod neke krojačice. Udaje se mladića imenom Dominik Taigi, po naravi veoma grubog i osornog čovjeka, s kojim rađa sedmero djece. Troje djece umire u djetinjstvu. Njezin život prosječne majke onoga vremena počinje se mijenjati po jednom neobičnom susretu. Naime, jednoga dana, hodajući u procesiji sa svojim mužem, nakićena različitim ženskim ukrasima – što je i bila njezina slabost – pogađa je strogi pogled nekog redovnika poradi uznosita ponašanja. Od toga trenutka život joj se počinje mijenjati.

Postaje svjesna prolaznosti ljudskoga života i Bog polako ulazi u svaki kutak njezine duše. Povjerava se duhovnom vodstvu redovnika po kojem je doživjela obraćenje. Obavlja životnu ispovijed i započinje život ispunjen pokorom i molitvom. Sve dužnosti koje obavlja kao supruga i majka prikazuje Bogu na slavu i za obraćenje grešnika. Svakodnevna sveta misa za nju postaje izvor snage.

Nakon što svoj život u potpunosti predaje Bogu u ruke u njezinu se životu počinju događati čudesne stvari. Uvijek kada je primala Isusa u svetoj pričesti, ali i tijekom svakodnevnice, padala je u zanos i primala riječi ohrabrenja, utjehe, upozorenja od samoga Isusa. Na poseban način biva obdarena darom savjeta i pronicljivosti te se glas o njoj širi nadaleko. Svjedoci tvrde da je snagom nutarnjeg razlučivanja posve jasno pronicala sudbinu i pojedinaca i naroda. Dovoljan je bio samo jedan pogled da bi spoznala uzrok nevoljâ pojedine osobe, ali i način na koji ih treba ukloniti. Ne iznenađuje da su njezino mišljenje i savjet tražili mnogi vrlo cijenjeni ljudi onoga vremena, među njima čak i trojica papa: Pio VII., Lav XII. i Grgur XVI.

Nadalje, jedan od uistinu neobičnih i rijetkih darova u povijesti Crkve, kojom je Gospodin obdario ovu poniznu službenicu, bila je sposobnost poznavanja sudbine mrtvih. Bila joj je znana sudbina duše nakon smrti. Dar zbog kojega je silno i trpjela. Stoga je na poseban način bila povezana sa siromašnim dušama u čistilištu, živo osjećala njihovu odijeljenost od Božje ljubavi te molitve i pokoru prikazivala za njih.
Poput sv. Franje smatrala je da kršćanin treba biti poput ptice i posve se oslanjati na božansku providnost. Kada bi ostajala bez potrebnih stvari za život utjecala se Gospodinu i dobila bi sve što je tražila. Kada joj je jedna kraljica ponudila novac od blaženice je primila odgovor: "Gospođo, kako ste smiješni! Ja služim Bogu, a On je bogatiji od vas."

Posebnu ljubav je osjećala prema bolesnicima. Dovoljan je bio samo njezin dodir da ozdrave od bolesti. Po proročkom duhu znala je druge upozoriti na skori kraj života i pozvati ih na korjenito obraćenje. Takvi bi umirali svetom smrću.

Zanimljivo je njezino proročanstvo o nevoljama posljednjih vremena: "Čitavu će zemlju prekriti velika tama koja će trajati tri dana i tri noći. Za vrijeme trajanja te tame bit će nemoguće koristiti bilo kakvu čovjekovom rukom stvorenu rasvjetu, izuzev blagoslovljenih svijeća. Onaj tko iz znatiželje otvori prozor i pogleda van ili napusti svoju kuću, na mjestu će pasti mrtav. Za vrijeme ta tri dana, ljudi treba da ostanu u svojim kućama, mole krunicu te vape Bogu za milosrđe…"

Život je završila 9. lipnja 1837. Njezino umrlo tijelo doživjelo je sudbinu mnogih svetaca: ostalo je neraspadnuto. Papa Benedikt XVI. uvrstio ju je u popis blaženika. Za nadati se da će u skoroj budućnosti biti uvrštena i u red svetih.

Objavljeno u reviji Svjetlo riječi, lipanj 2014.