Križ - jedina knjiga |
Autor: fra Damir Pavić |
11. travnja 2015. |
21. travnja Kada sam nedavno imao priliku posjetiti Altötting, najpoznatije marijansko svetište u Njemačkoj, oduševio me svetački lik jednostavnog kapucina koji je ondje četrdeset jednu godinu obavljao službu vratara u samostanu sv. Ane. Ovaj svetac, na uvijek aktualno pitanje: u čemu se sastoji najlakši put do vlastitog posvećenja?, nudi slijedeći odgovor: obavljati najobičnije stvari u svakodnevnici iz ljubavi prema Bogu! Rodio se u mjestu Parzham, kao pretposljednji od dvanaestoro djece u pobožnoj obitelji bavarskih seljaka. U dobi od 16 godina ostao je siroče. Odrastao je u zdravom katoličkom duhu sudjelujući u brojnim pučkim pobožnostima. Životopisci vele da je poznavao sve crkve i svetišta u okruženju i još kao dijete prevaljivao je dugački put da sudjeluje na svetoj misi. Iako je po bavarskoj tradiciji, kao najmlađi sin u obitelji, trebao baštiniti obiteljsku kuću i nastaviti raditi na zemlji on u dobi od 30 godina ulazi u samostan kapucina u Altöttingu sa željom da bude časni brat. Konrad se po naravi nije razbacivao riječima, nego je volio tišinu i samozatajni rad. Već prije ulaska u samostan od Gospodina je jedino molio da u samostanu dobije službu u kojoj neće trebati biti u kontaktu s drugima. No, Bog u svojoj providnosti ponekad se našali s ljudskom sudbinom i daruje nam upravo ono od čega bježimo. Tako je i brat Konrad u samostanu upravo dobio ono što je najmanje želio: biti vratar i svakoga dana susretati ljude i biti dio njihovog života. Taj križ koji je s ljubavlju prihvatio bio je put kojim je dosegnuo svetost. Desetljećima je strpljivo i s ljubavlju primao hodočasnike i siromahe na vratima samostana sv. Ane u Altöttingu. Očevici svjedoče kako ga nitko nije vidio neraspoloženog i ljutoga. Za svakoga tko je pokucao na vrata samostana našlo se uvijek nešto. I korica kruha za siromaha i lijepa riječ koja je iz usta brata Konrada nevoljnima i ojađenima bila kao melem za dušu. Možda će dvije posve jednostavne zgode iz njegovog života najbolje opisati kako čovjeku koji je posve uronio u Božje otajstvo i najmanje stvari mogu donijeti najveću radost. Životopis ovoga sveca pripovijeda kako je jednoga dana, čudeći se kako ništa ne traži za sebe, otac gvardijan upitao brata Konrada ima li on kakvu želju. Neobični redovnik je imao samo dvije: molio je poglavara za dozvolu da oko podne može otići do Marijine kapelice u crkvi udaljene od porte desetak metara kako bi pozdravio nebesku Majku i druga želja: ako je moguće da mu se iz porte, naslonjene na zid crkve, probije mali otvor kako bi svakoga trenutka mogao gledati Isusa u svetohraništu! Gvardijan mu je sa smiješkom ispunio obje "molbe"! I danas kada dođete u ovaj samostan vidjet ćete sobicu brata Konrada i otvor na zidu kroz koji se vidi unutrašnjost crkve. U jednom pismu svome prijatelju Konrad piše riječi koje ocrtavaju svu ljepotu njegove duše: "Moj život je Boga ljubiti, trpjeti te u zanosu i molitvama diviti se ljubavi koju Bog pokazuje nama, bijednim stvorenjima. Njegova ljubav nema kraja. U mojim obavezama ne postoji ništa što me odvaja od jedinstva s Bogom. Križ je moja knjiga. Dovoljno mi je pogledati u njega da znam što trebam činiti." Velikani svetosti nisu veliki samo u životu, nego i u trenutku smrti. Takav je bio i brat Konrad. Kada su ga na samrtnoj postelji pitali kako mu je, sa smiješkom i nekom svetačkom ironijom je odgovorio: Kako ću biti? Onako kako Bog hoće! Iscrpljen od molitve i rada blago je u Gospodinu preminuo godine 1894. Iako je zbog rata dokumentacija o njegovom svetačkom liku u Rim poslana tek 1919. godine postupak njegove kanonizacije bio je veoma brz. Papa Pio XI. ga je 1930. proglasio blaženim, a od istog pape je 1934. uvršten i u popis svetaca Katoličke crkve. Objavljeno u reviji Svjetlo riječi, travanj 2015. |