30. travnja
Sv. Pio V. (1504-1572)

Mnogi s oduševljenjem odobravaju riječi i postupke sadašnjega pape Franje koji nastoji vlastitim primjerom potaknuti sveopću obnove Crkve, počevši od samoga papinstva, Rimske kurije, ali i svih članova Crkve. On jednostavno želi obnoviti Kristovu Crkvu na svim razinama: in capite et in membris. Po tome nas podsjeća na jednoga gorostasa vjere iz 16. stoljeća, svetoga papu Pija V.

Rođen u siromašnoj obitelji pod imenom Antonio, u svome je djetinjstvu, poput kralja Davida, bio najprije pastir ovaca, a onda je Božja providnost odredila da jednoga dana postane i pastir Kristova stada. Najprije stupa u dominikanski red uzimajući ime Mihael, biva zaređen za svećenika, predaje teologiju, postaje prior, inkvizitor, biskup i kardinal, a zatim i Petrov nasljednik.

Za ovoga svetoga papu napisano je kako mu je na srcu ležala samo jedna stvar: spasenje duša. Stoga je u brizi za svaku dušu bio neumoran boreći se za pravovjernost i čistoću nauka, ali i temeljitu obnovu svekolikoga kršćanskoga života među svim staležima. Kao istinski reformator u tome je krenuo od samoga sebe. Kao papa provodio je jednostavan redovnički život lišen svake raskoši i uživanja. Ono što je sam živio tražio je i od drugih. Nije nimalo čudno što zbog toga nije bio omiljen u crkvenim krugovima koji nisu bili spremni na odricanje i žrtvu, nego su radije živjeli lagodnim životom ne mareći za dobro duša. Zahtijevao je reformu Rimske kurije, a od biskupa je tražio da budu istinski pastiri i bdiju nad povjerenim stadom. Posebno mu je na srcu bilo promicanje redovničkih i svećeničkih zvanja te je od redovnika tražio strogo obdržavanje zavjeta, a od svećenika da s ljubavlju slave svete sakramente i poučavaju povjereni narod.

Bio je svjestan otkuda dolazi opasnost za Crkvu, te je bdio nad pravovjerjem pazeći da se protestantski nauk ne infiltrira u katoličku vjeru. Braneći čistoću vjere nije prezao ni pred kime upotrijebiti autoritet Kristovog namjesnika. Danas nešto takvo može zvučati posve čudno, ali papa Pio je i samu englesku kraljicu udario prokletstvom smatrajući da kao vrhovni poglavar ima dužnost bdjeti nad kršćanskim vladarima.

Papa Pio V. bio je veliki Marijin štovatelj. Ljubav prema Mariji rodila se tijekom odgoja u dominikanskom redu i ta ljubav pratit će ga kroz cijeli život. Izdvojiti treba nekoliko stvari vezanih uz njegovu marijansku pobožnost. Prvo, ovaj papa zaslužan je za konačan oblik molitve „Zdravo Marijo“ i molitvu krunice kakvu danas poznajemo. Drugo, Rimskom brevijaru i Obredu mise nakon Tridentskog koncila, koje je sam odobrio, dao je jako marijansko obilježje. Treće, papa Pio V. koji je veoma cijenio lik sv. Franje, u Asizu je započeo graditi grandioznu baziliku Svete Marije Anđeoske iznad male crkvice zvane Porcijunkula. Konačno, u povijesti će ovaj papa ostati zapamćen zbog neizmjernog pouzdanja u Blaženu Djevicu Mariju kada je uoči bitke kod Lepanta pozvao cijeli kršćanski svijet na molitveni juriš s krunicom u ruci. Ishod nam je poznat: 7. listopada 1571. godine malobrojna kršćanska mornarica odnijela je važnu pobjedu nad mnogo nadmoćnijim turskim snagama. Kao spomen na taj događaj papa je odredio da se taj dan obilježava kao dan Marijine pobjede i u Gospine litanije je uveo naziv Pomoćnica kršćana. Kasnije će papa Grgur XIII. ovaj blagdan preimenovati u blagdan Kraljice svete krunice.

Uvjeren sam da bi lik i primjer papa Pija V. itekako mogao biti primjer i putokaz nama, današnjim kršćanima, koji postajemo obeshrabreni gledajući kako „dim Sotonin“ ulazi u Crkvu i opasnost joj prijeti s mnogih strana. Stoga su utješne riječi ovog svetoga pape koji kaže: "Crkvi nisu potrebne nikakve utvrde, nikakva vojska. Njezino je oružje molitva, post, suze i Biblija".

Objavljeno u reviji Svjetlo riječi, travanj 2016.