Dana 28. svibnja u 11:00h, već tradicionalno, na Kaštelima smještenim u vrletima planine Zahor služena je sveta misa u čast blaženog fra Anđela Zvizdovića, brojnih franjavaca Bosne Srebrene, ali i katoličkog puka koji su svi zajedno podnijeli veliku žrtvu čuvajući svoju vjeru na bosanskim prostorima.

Svetoj misi su nazočila osmorica svećenika: vlč. Marko Perić, fra Nikica Vujica, fra Domagoj Šimić, fra Janko Ljubos, fra Pavo Vujica, fra Zoran Vuković, fra Gabrijel Tomić i fra Damir Pavić, zatim đakon fra Ivica Radić, časne sestre Gracija Žabić i Simplicija Budimir te mnoštvo naroda iz Fojnice, Kiseljaka, Gromiljaka, Brestovskog, Busovače ali i drugih mjesta. Najveći broj vjernika je stigao terenskim vozilima, ali bilo je dosta i onih koji su na planinu izašli i pješice, među njima i g-din Mladen Mišurić Ramljak, načelnik općine Kiseljak.

Ova sveta misa je na poseban način spomendan na hrabrosti i svjedočanstvu vjere malog fratra, fra Anđela Zvizdovića, koji je na današnji dan, davne 1463. godine, rasvijetljen Duhom Svetim, smogao snage i hrabrosti izaći pred osvajača i spašavati svoj narod. "Pred njegovom pojavom i bahati silnik sultan omekšao je svoje srce", kako je to lijepo u svojoj propovijedi naglasio fra Gabrijel Tomić, župni vikar na Brestovskom, predvoditelj misnog slavlja. Fra Gabrijel nam je svima jednostavnim riječima posvijestio važnost ove obljetnice i približio nam dva velika lika iz naše bosanske, crkvene i franjevačke povijesti: fra Anđela Zvizdovića i Katarinu Kotromanić-Kosača, posljednju bosansku kraljicu.

Nakon svete mise u predivnom ambijentu prirode Bogom dane uslijedilo je zajednički ručak i druženje uz igru i pjesmu. Zahvalni smo Bogu na ovome danu i na milostima koje nam je udijelio.

U nastavku slijedi propovijed koju je 28. svibnja na Kaštelima izgovorio fra Gabrijel Tomić...

Evo nas na ovom lijepom bosanskom Taboru, punog svježine, ljepote, bujnosti i života prirode. Jedni od nas stigoše pješice, poput Isusa i njegovi apostola, koji se popeše na onaj galilejski Tabor, dok drugi stigoše autima, kako bi se na vrhovima planine Zahor našli u jednom zajedništvu. Prvo, u ovom molitveno-euharistijskom, ali i marijanskom, a onda i u onom međusobnom – narodnom.

Po ovoj Kristovoj žrtvi želimo se prisjetiti svih onih koji nekoć ovdje živješe i za njih se Bogu pomoliti, a onda udahnuti i onu milosnu svježinu na ovom Taboru Euharistije, a potom i onu tjelesno-fizičku, koju nam dragi Bog daje u svoj ljepoti raskošnog Marijinog svibnja kaštelanske prirode. Mjesto nas podsjeća da tragamo za onim svijetlim likovima naše franjevačke provincije, koji pronađoše a onda i "saviše" ovo orlovsko gnijezdo-samostan i u njega se nastaniše.

U ovoj vrleti živjela su naša braća, u postu, pokori i molitvi, uz ne mala odricanja, stasali su u duhovne veličine, kako bi u tišini ove Božje prirode mogli najbolje čuti one milosne Božje zovove i najspremnije odgovoriti na sudbonosne i dramatične trenutke naše franjevačke, crkvene i narodne povjesnice. Zato i rekoh, ovo je mjesto na kojemu stojimo sveto! Kaštele su samo jedno takvo mjesto, uz tolika druga, na širokom prostranstvu naše Bosne Srebrene.

Ovo i jest mjesto za "zrenje" duhovnih veličina. Jedna od takvih bio je i fra Anđeo Zvjezdović. Čovjek, vrlo pobožan. Svet i kao kršćanin i kao redovnik. Čovjek otvorena duha i prema Bogu i prema bližnjemu. Uz pravi odgoj, stekao je i visoko obrazovanje. Čovjek života neporočna, vrlo spretan u komunikaciji, a energičan u poslovima. Revan i uspješan u misionarenju, neustrašiv, pronicav i dalekovidan u politici. Iskren domoljub i gorljiv propovjednik. Ljubio je svoga bližnjega, Crkvu i svoj narod. Nije se plašio ni cara ni fratara, kada je trebao promicati boljitak svoga naroda. Sveto je živio, sveto je i umro, a kao svet ostavio sveta znamenja i iza svoje smrti. Zato je njegov lik vrijedan nasljedovanja, poštovanja i čašćenja za cijelu Crkvu. Pred njegovom pojavom i bahati silnik sultan omekšao je svoje srce.

Oživimo još jedan veliki i svijetli lik i z naše srednjovjekovne kraljevske povjesnice. To je lik naše bosanske kraljice Katarine! Kako Bosnu zamisliti i shvatiti bez nje? Čitava naša i Katarinina Bosna je jedan veliki oltar, na kojem je ona prije 537 godina potpuno sagorjela. Vjerujemo da nas sada prati iz neba kao svoje sunarodnjake i s nama slavi Svevišnjega u otajstvu ove misne žrtve.

Po duhovnoj snazi i veličini, po dostojanstvu žene, majke, kršćanske vjernice, franjevačke trećoredice, a onda i kao kraljice, nadišla je i prostore svoje Bosne, a i vrijeme koje je iza nje! Na obilježavanju 500. godišnjice njezine smrti (1478-1978) u Kraljevoj Sutjesci, u najsvečanijim narodnim nošnjama slilo se iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i šire, mnoštvo od 25.000 hodočasnika. Sve od vremena bosanskih kraljeva još nikada u Kraljevoj Sutjesci nije viđeno tako lijep, veliko, svečano, nakićeno i nagizdano mnoštvo! Svetu misu je predvodio provincijal Bosne Srebrene – fra Alojzije Ištuk. Kraljica živi s nama, u nama i po nama. Ova godišnjica njezine smrti jasno je pokazala kako Katarina ima veliko i važno mjesto u našoj povjesnici. 537 godina je prošlo od njezine smrti, a mi još za njom žalimo... Bosna i mi u Bosni, ponosni smo na nju! U njezino doba Herceg-Bosna bila je poput perivoja ukrašena brojnim samostanima, njih 45, i preko 460 crkava. Doživjela je Bosna sa svojim vjernicima katolicima, a i bogumilima, upade ugarskih i mletačkih križara, Sigismundove pokolje pod Dobrom, a i druge velike nedaće, a onda je došla i strašna katastrofa, kada 1463. upada u Bosnu silnik i bahati sultan, s velikom vojskom, pohara, opljačka i ubi našu i Katarininu Bosnu, pogubi i posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Ne mogavši obraniti svoj Kozograd, krenula je Katarina sa svojom pratnjom s konjima do Konjica, a odatle se probijala kroz klisure i klance pješice do Stona. Na preporuku Katarinina brata Vladislava, koji je bio gospodar Crne Gore, zamoli Dubrovčane da kraljicu i pratnju njezinu s dvije galije prebace u Dubrovnik, a iz Dubrovnika će kraljica krenuti u Anconu, a iz Ancone u Rim. U Rimu se smjestila u palaču sv. Marka zajedno sa svojom pratnjom. U izbjeglištvu u Rimu, Katarina je živjela 17 godina. U tih 17 godina na Petrovoj stolici izmijenila su se trojica papa: Pio II., Pavao II. i Siskto IV. Kraljica Katarina uživala je zaštitu sve trojice papa. Hrvatski povjesničar i akademik, otac Euzebio Fermendžin veli da je Katarina zauzimala najodličnije mjesto u bosanskoj emigraciji. Svuda je susretana s puno poštovanja i pozivana na najznačajnije svečanosti. Osobito je bila cijenjena na papinskom dvoru. Ali njene glavne misli bile su u tuzi za porobljenom djecom i domovinom. I umrla je u tuzi za djecom i domovinom 25. listopada 1478. godine.

Za Bosansko kraljevstvo ostavila je značajnu i pisanu oporuku: "SVOJE BOSANSKO KRALJEVSTVO OSTAVLJAM SVOJOJ DJECI – SIGISMUNDU I KATARINI, AKO SU ŽIVI I AKO SE VRATE U KATOLIČKU VJERU. AKO NE, ONDA SVOJE BOSANSKO KRALJEVSTVO POVJERAVAM DUHOVNOJ BRIZI SVETE STOLICE!" Tijelo joj počiva u franjevačkoj crkvi Ara Coeli u Rimu.

Kad ode ona, bosanska kraljica iz Bosne, kao da s njom ode i cijela Bosna i sva dobra ove tužne zemlje. Otada i Bosna i Hercegovina odlazi, ubijaju je, progone, razaraju, pustoše, raseljavaju, otimaju. Ali nikada se ne može sve ni oteti, ni uništiti, ni raseliti, ni nestati. Ali, kada se jednom, ako Bog da, naša kraljica povrati u SVOJU BOSNU – NJEZINI POSMRTNI OSTACI, ili, kada jednom bude proglašena blaženom za cijelu Crkvu, tada će se i Bosna vraćati sebi, dolaziti sebi, pomlađivati se, rasti i duhom i materijalno. Bit će to dan velik, svet svečan, velik do neba!

Neka i ovih mojih nekoliko riječi o njoj budu moja i vaša molitva za ta milosna, buduća vremena i sveta događanja! Amen.