9. lipnja
Blažena Ana Marija Taigi (1769-1837)

Crkva je uvijek, ne samo u novije vrijeme kako se može krivo pomisliti, promicala u red blaženih i svetih, pored osoba iz redovničkog i svećeničkog staleža, također i muževe i žene koji su živjeli uzornim obiteljskim životom. Takav primjer je i neobična blaženica koju želimo upoznati ovoga mjeseca.

Ana Marija Taigi rođena je u talijanskom gradu Sijeni i već u ranom djetinjstvu s roditeljima se seli u Rim, gdje je naučila šiti kod neke krojačice. Udaje se mladića imenom Dominik Taigi, po naravi veoma grubog i osornog čovjeka, s kojim rađa sedmero djece. Troje djece umire u djetinjstvu. Njezin život prosječne majke onoga vremena počinje se mijenjati po jednom neobičnom susretu. Naime, jednoga dana, hodajući u procesiji sa svojim mužem, nakićena različitim ženskim ukrasima – što je i bila njezina slabost – pogađa je strogi pogled nekog redovnika poradi uznosita ponašanja. Od toga trenutka život joj se počinje mijenjati.

Članovi Franjevačkog svjetovnog reda iz župe Čerin, zajedno sa svojim župnikom fra Dariom Dodig, posjetili su naš samostan 17. lipnja. Odmah po dolasku u našu kapelu fra Dario je slavio svetu misu u 11 sati. U propovijedi je govorio o sestrama klarisama - biljčicama sv. oca Franje - kako je on nazvao sv. Klaru. Istaknuo je da smo mi kontemplativni Red i da je naše zvanje nešto posebno među mnogim redovima u Crkvi. Spomenuo je da u Hercegovini postoji crkva posvećena sv. Klari - ponosan da je on zaslužan za odabir zaštitnice područne crkve.

Nedavno mi je prijatelj poslao sliku koju je naslikao. Razmišljala sam o njoj danima pokušavajući ju dokučiti. Odmah sam vidjela mnogo toga, ali kada mi je rekao kako ju je nazvao, postala sam zbunjena. Nikako nisam mogla svoje viđenje slike uklopiti u njen naziv. Trebala vidjeti sliku onako kako ju on vidi kako bi mi bilo jasno zašto se tako zove. Pokušavala sam, ali bezuspješno. Sve dok nisam cijelu viziju slike potpuno preokrenula i umislila mnogo toga što slika uopće ne govori. Naravno, ispostavilo se da opet nisam ni blizu pravom viđenju slike.

Nikako nisam mogla vidjeti ono što on vidi. Naravno, jer nisam on. Nisam rođena u trenutku kada je on, na mjestu u kojem je on. Nisam proživjela sve trenutke koje je on. Nisam u društvu ljudi u kojem je on. Moglo bi se reći da nemamo iste poglede, da ne nosimo  naočale iste boje. Ništa novo, zar ne? To već odavno znamo, ali nikako da prevedemo u 'praksu'.