Operacija je prošla, budim se iz anestezije. Tada nastupaju bolovi. Osjećam kako sam malena i slabašna. Gubim svijest, suze mi klize niz obraze, boli me sve jače. Zatvaram oči kako bih snom možda uspjela ublažiti bol. Tada mi misli preplavi nesto ljepše i slađe od sna – moj Spasitelj. Opet me došao spasiti, po tko zna koji put ublažiti mi bol.
Znate li kako je to učinio?! Na meni dobro poznati način. Uzeo me u naručje i ljuljao, uz to pjevušeći meni najdražu melodiju na svijetu, koju poznajemo samo On i ja. "Čuvam te, čuvam, ne boj se. Malena moja i ovo ćeš izdržati, ja vjerujem u tebe. Čuvam te, čuvam, ne daj se. Ne boj se, ne daj se, ja sam uz tebe, malena moja, čuvam te", pjevušio je glasom satkanim od najljepših melodija, predivnim glasom, dok sam ja tonula u san. Te noći plašila sam se da ću teško zaspati, a snivala sam najdivnije ikada.
|