Kada sam pitala prijateljicu o čemu da pišem, rekla mi je da pišem o onome što osjećam jer ću tako teško pogriješiti. Tako sam odlučila pisati o svojoj majci. Dala mi je život, a toliko je volim da bih joj ga darovala u svakom trenutku. Od samih početaka učila me je što je dobro, a što zlo. Vodila me prema Bogu, upoznala me s njim, i to svaki dan iznova čini. Učila me je kako svaka osoba ima dostojanstvo i da je treba cijeniti. Učila me je kako je znanje bez ljubavi ništa. Učila me je vjeri, pravoj istini, ufanju i poniznosti. Kada bih ponekad odlutala, ona bi me čekala puna utjehe. Kao maloj, ona za mene nije imala grešaka i propusta, a kako sam odrastala uviđala sam da i ona zna griješiti. I sama sam grešna i ona me takvu prihvaća. Njeno ime je Crkva.

Oprostite, ali današnja mladež je pokvarena, zla, isprazna i lijena. Nikad više neće biti kao što je bila nekada i neće biti sposobna očuvati našu kulturu…

Nije ovo tek jedna od svakodnevnih izjava koju čujemo u medijima ili pak iz usta starijih osoba. Naime, ovaj natpis je pronađen u Babilonu na kamenoj ploči i star je više od pet tisuća godina. Mnogi će se složiti i reći kako su ti Babilonci bili stvarno napredan i mudar narod, jer ono što su zapisali vrijedi do dana današnjeg. Mladi - pokvareni i lijeni bili, pokvareni i lijeni ostali. Da ne govorimo o tome kakvi su vjernici, ako uopće jesu.

Opirem se, bježim, skrivam se,
ali ne mogu otići, ne mogu pobjeći.
Ti si tu, čekaš me.

Znam to, osjećam Te.
Osjećam Tvoju ljubav,
Tvoju nježnost i strpljenje.

Osjećam kako mi svakoga dana daješ sebe u potpunosti.
I lutam u vrtlogu svojih osjećaja, Isuse,
osjećaja koji tako razdiru srce i kidaju dušu.

A Ti, Isuse, patiš skupa sa mnom.
Boli Te svaki moj grijeh, svaki pad, svaka izdaja.
Boli Te, ali ne ostavljaš me, ne odustaješ od mene.