Prije par tjedana posjetio sam župu Šurkovac kod Ljubije i bio sudionikom duhovne obnove koju svakoga vikenda predvodi fra Ivo Pavić, poznati franjevac i karizmatski svećenik. Razlog za odlazak na duhovnu obnovu u tu udaljenu župu prije svega je bio osobne prirode, jer sam mišljenja da su nam duhovne obnove vrlo važne za rast u vjeri, a obzirom da se u župi Vitez kojoj ja pripadam duhovne obnove ne organiziraju iz meni nepoznatih razloga. Nekoliko dana nakon boravka u Šurkovcu imao sam prigodu ponovno nazočiti duhovnoj obnovi, ali ovoga puta se nisam morao voziti tri i pol sata jer je fra Ivo Božjom milošću i angažmanom brestovskog župnika došao u župu Brestovsko gdje, je pred mnoštvom vjernika predvodio trodnevnicu u susret blagdanu sv. Klare. Trodnevnica je bila zbilja veličanstvena.

"Kad biste znali koliko vas ljubim, plakali biste od radosti."
(Gospa u Međugorju)

Mislim da bi i kamen pustio suzu prije modernog čovjeka. Ovaj put ne od žalosti, bola, nesreće ili ljudske tragedije, nego od radosti koja je u Bogu i od Boga i spoznaji da smo ljubljeni. Da, i kamen bi proplakao vidjevši da je njegov Stvoritelj živi Bog koji i danas ozdravlja, oprašta, suosjeća i hrabri. Bog koji nije miljama daleko udaljen u nekoj galaksiji, nego tu, u sredini tvojoj.  Unatoč tome, čovjeku polazi za rukom biti kamena srca. Zatvoren za Božji dodir. A potrebno je samo tjelesne oči zatvoriti i oči srca otvoriti.. i vidjeti da je sve oko tebe – ljudi, stvari i pojave, jedno veliko čudo koje u sebi nosi pečat Svevišnjega.

Zato ja ovaj put želim pisati o radosti, ali ne bilo kakvoj. Radosti u Bogu. I suzama radosnicama.

Svaki dan susrećemo osobe s tetovažom. Ona je rasprostranjena širom svijeta. U dalekoj prošlosti spominje se tetovaža već kod barbarskih afričkih i indijanskih plemena. Pored pripadnika plemena, i stari Grci i Rimljani ukrašavali su svoje tijelo tetovažama. U nas su tetovaže donijeli pomorci. Kod njih se često može vidjeti tetovirano sidro na ruci. Katkada je tetoviranje bilo simbol otpora. Primjerice, majke su u Bosni  (najviše u Rami, Jajcu, Visokom, Kotor Varoši, Zoviku) svojoj djeci urezivale križ na ruku da se zna da su kršćani kako ih Osmanlije ne bi odveli u Tursku kao roblje pa ih islamizirali . Iz sličnih motiva tetovaže su nosili Koptski kršćani u Egiptu i Armeniji. Tetovaže na njihovom tijelu su izraz zajedničkog identiteta i vjere. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, nacisti su u koncentracionim logorima obilježavali ljude tetoviranjem brojeva na podlaktice. U Americi su to činili pokreti hipija i pankera. U nas su se mnogi tetovirali za vrijeme služenja vojnog roka. Neki su na rukama ispisivali imena bivših ljubavi zbog čega su se poslije kajali.